Aerodrom Željava-Bihać bio je najznačajniji i najskuplji vojni objekt bivše Jugoslavije. Građen je pod velom tajni kao i svi tadašnji jugoslavenski hladnoratovski objekti za specijalne namjene.
Uvidjevši da je projekt Željava (građen 1958.-1968. godine) vrlo zahtjevan i skup te izgradnja dugo traje, pristupilo se izgradnji više manjih potkopa za avione - podzemnih hangara tj. avio baza, pa su tako slični objekti kao u Bihaću građeni i u Splitu (podzemni objekt Cetina građen 1969.-1970.) , Prištini (objekt Morava), Podgorici (tadašnji Titograd) objekat Šipčanik i u Mostaru (objekt Buna građen 1969.-1971.).
Gradnja ovih objekata je intenzivirana naročito poslije izraelsko-arapskog rata 1967. godine, gdje je izraelsko ratno zrakoplovstvo uništilo većinu letjelica arapskog ratnog zrakoplovstva.
Pošto se podzemni dio objekta Željava kod Bihaća nalazi na teritoriji Republike Hrvatske (samo se dvije vanjske piste nalaze na teritoriji BiH) podzemna aviobaza (objekat Buna) kraj Mostara je jedini objekat te vrste na teritoriji Bosne i Hercegovine.
Vojni objekat Buna građen je u periodu od 1969. do 1971. godine i nalazi se u samoj blizini mostarskog aerodroma, uz putni pravac Mostar - Blagaj.
Objekt je u potpunosti pod zemljom, ulaz u ovaj objekat i izlaz iz njega su povezani velikim lučnim tunelom dužine tristotinjak metara, u koji se moglo smjestiti dvadesetak aviona.
Na oba kraja tunela nalaze se dvoja klizna čelična pancirna vrata debljine dvadesetak centimetara, koja omogućavaju zaštitu od nuklearnog udara na sami objekat. Zatvaranjem ovih pancirnih vrata u potpunosti se hermatizira prostorija koja uz pomoć agregata, filterventilacionih uređaja i klima komora omogućava rad u uvjetima atomsko-hemijskog biološkog rata.
Sa preciznošću ne možemo reći koju jačinu nuklearnog udara bi izdržala ova pancirna vrata, ali se pouzdano zna da su pancirna vrata na objektu Željava kod Bihaća, koja su debljine 60 centimetara, mogla izdržati nuklearni udar od 20 kilotona, koji bi se desio u neposrednoj blizini objekta.
U sklopu ovog mostarskog podzemnog objekta nalaze se prostorije za smještaj ljudstva, magacin za bojeva sredstva, cisterna sa vodom, sanitarni čvor, kuhinja i nekoliko pomoćnih prostorija. Također postoji i jedan vertikalni šaht koji je služio kao evakuacijski izlaz na brdo iznad objekta.
Unutar objekta kod samog južnog ulaza, odnosno izlaza, bila je posebna prostorija koja je služila za manje remonte i opravke aviona koji su bili u kvaru ili oštećeni. Također cijela površina poda unutar samog objekta je izrađena specijalnom antistatičkom podlogom koja smanjuje mogućnost statičkog elektriciteta, koji bi mogao izazvati varnicu, požar pa tako i eksploziju.
Betonski ulaz odnosno izlaz sa okolnim stijenama je bio obojen u maskirne boje, a nekada je iznad ulaza u ovaj objekat bila razapeta maskirna čelična mreža na koju su bili pričvršćeni veliki nepravilni komadi stiropora obojeni sivom bojom, što je stvaralo dojam kamenjara, pa je tako ulaz bio uspješno maskiran.
Prilaz iz ovog objekta, koji je vodio prema uzletno sletnoj pisti, sjekao je cestu Mostar - Blagaj, koja se zatvarala tokom vojnih vježbi i prelaska aviona preko ceste, a koji su bili vučeni traktorima.
To se vidi na jednoj od priloženih fotografija koja je nastala sedamdesetih godina prošlog vijeka, a koja je snimljena na cesti Mostar - Blagaj u momentu dok traktor vuče avion MIG -21R prema podzemnoj aviobazi Buna. Upravo ovaj avion na fotografiji je avion Rudolfa Perišina kojim je pobjegao iz JNA u Austriju 1991. godine. Ovaj avion se danas nalazi ispred austrijskog vojnog muzeja u Beču.
Kojom kvalitetom su građene podzemne aviobaze najbolje pokazuje primjer baze Morava u Prištini.
Za vrijeme NATO udara na Srbiju 1999. godine ova aviobaza je bila je gađana u nekoliko navrata navođenim dubinskim razornim bombama, čija je namjena uništavanje bunkera i utvrđenih objekata. Ove bombe su se koristile u Zaljevskom ratu za uništavanje skloništa Sadama Huseina.
Baza u Prištini je nakon silovitih udara ostala neoštećena iznutra. Za vrijeme NATO bombardiranja u samoj bazi se nalazilo desetak aviona MIG 21, koji su nakon potpisivanja primirja iz ove podzemne baze neoštećeni u potpuno ispravnom stanju odletjeli za Batajnicu.
Izgradnja ovakvih podzemnih objekata je bila vrlo zahtjevna i preskupa. Teško je utvrditi i saznati koliko je koštala izgradnja ovih objekata, ali nezvanična informacija je da je samo izgradnja objekta Željava kod Bihaća koštala blizu 4 milijarde američkih dolara u to vrijeme.
Podzemni aerodrom Željava je sve do 1992. godine bio najmoćnija vojna baza u tadašnjoj SFRJ, a zasigurno i na cijelom evropskom kontinentu.
Usporedbe radi, ekonomski stručnjaci su tvrdili da se za tadašnju vrijednost novca koji je uložen u Željavu u to vrijeme mogao napraviti autoput kroz cijelu bivšu Jugoslaviju.
Ubrzo je shvaćeno da su i ovi projekti više manjih podzemnih baza skupi tako da se sredinom sedamdesetih godina prešlo na izradu betonskih nadzemnih hangara-kaponira (skloništa) za avione koji su pravljeni na krajevima pista, a u koje se smještao po jedan avion. Takve objekte susrećemo u Butmiru, Ćilipima, Udbini, Moškanici, Grobničkom Polju, Novom Mestu, Batajnici, Tuzli, Lađevcima, Plesu, Banjoj Luci...
Na samom brdu u blizini evakuacijskog šahta aviobaze kod Mostara pronašli smo jedan danas rijedak predmet. Radi se o čahuri kalibra 8×52mm za pušku Steyr Mannlicher M- 1895, koja je bila standardno naoružanje austrougarske vojske. Čahura je u vrlo dobrom stanju, a na njenom dnu se vide žig proizvođača i godina proizvodnje (1898). Nalaz ne čudi jer se u blizini južnog ulaza u ovaj podzemni objekta za vrijeme Austro-Ugarske nalazila vojna streljana.
Pronađena salmonela u pilećim filetima koji su izvezeni na hrvatsko tržište iz BiH
