Komšić i Bećirović su podržali Milu Đukanovića koji je poražen, da li su trebali biti mudriji?
Komšić i Bećirović su pred izbore snažno podržali Đukanovića, što je i razumljivo sa strane da je Đukanović zaista bio prijateljski nastrojen prema Bosni i Hercegovini i nastavak njegove vlasti u Crnoj Gori bi značio stabilan i siguran opstanak prijateljskih odnosa.
Sa druge strane Jakova Milatovića podržale su i stranke čije namjere prema Bosni i Hercegovini nisu nimalo pozitivne kao što je krajnje desničarska srpska Demokratska fronta Andrije Mandića. Također, Milatović je u vladi Zdravka Krivokapića bio ministar ekonomije i ekonomskog razvoja. Što se tiče Bosne i Hercegovine zamjerno mu je što je sa tadašnjim članom Predsjedništva BiH u Banjoj Luci održao sastanak na kojem nigdje nije bila istaknuta zastava Bosne i Hercegovine.
Također, tokom predsjedničke debate Milatović je optužio Đukanovića da je zajedno sa Franjom Tuđmanom i Alijom Izetbegovićem razbijao Jugoslaviju.
Sa ovim argumentima podrška Đukanoviću je bila moralan potez, ali još je Makijaveli u 16. stoljeću razdvojio politiku i moral, i sada je potez Komšića i Bećirovića doveo Bosnu i Hercegovinu u situaciju da eventualno trpi političke posljedice.
Prvo je to što osim simboličkog značaja podrška Komšića i Bećirovića na terenu zasigurno nije nosila neku težinu niti je mogla doprinijeti boljem rezultatu Đukanovića.
Drugi problem je taj što će ova podrška postati svojevrsni politički alibi kojeg će političari kao što su Aleksandar Vučić i Zoran Milanović koristiti kao opravdanje za miješanje u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine. Jasno je da podrška predsjedničkom kandidatu i ono što Vučić i Milanović često rade nije isto, ali bi ovo mogli koristiti kao primjer da opravdaju svoje poteze.
Da će se to dešavati Vučić je već nagovijestio navodeći kao primjer da on nije komentarisao izbore u Crnoj Gori, a da je Bećirović to učinio.
Rezultat je takav da je u Crnoj Gori je došlo do promjene vlasti i Đukanović je po svemu sudeći postao politička historija, sada je potrebno pružiti ruku i pokušati ostvariti saradnju sa Milatovićem u odnosima koji su već na početku u svojevrsnom političkom minusu.
Konačno, odgovornost je i na Milatoviću koji će se jasno morati odrediti prema ključnim pitanjima kao što su suverenitet Bosne i Hercegovine, jasno i javno priznavanje genocida u Srebrenici, ograđivanje od uloge Crne Gore u agresiji na Bosnu i Hercegovinu te se odrediti prema rušilačkim faktorima unutar BiH.
