Kraj najznačajnijeg suda za ratne zločine koji iza sebe ostavlja veliko naslijeđe

Haški tribunal je od prve presude Erdemoviću osudio ukupno 72 osobe na 1.176 i po godina zatvora, a šest osoba je osudio na doživotne kazne zatvora, dok je osam optuženika oslobođeno odgovornosti za zločine počinjene na području Bosne i Hercegovine. Rad Tribunala je nastavio Međunarodni mehanizam za krivične sudove - kao institucija koja je trebala završiti preostale slučajeve za ratne zločine na području bivše Jugoslavije.

Predsjednik Mehanizma Carmel Agius je u svom nedavnom obraćanju Vijeću sigurnosti UN-a naveo kako je tribunal prošao dug put i "uspio da još više zatvori jaz nekažnjavanja".

Mehanizam je od početka svog rada donio značajne presude, tragao za preostalim bjeguncima, nadzirao izvršenje kazni, nastavio da štiti svjedoke i žrtve, osigurao dragocjenu arhivu i pomagao i pratio postupke za međunarodne zločine na nacionalnom nivou, kazao je Agius, piše BIRN.

"Nijednoj drugoj instituciji nije povjeren tako raznolik i zahtjevan mandat. Međutim, naša postignuća ne mogu se ocjenjivati u vakuumu; niti se smiju uzeti zdravo za gotovo", rekao je on.

Ovi međunarodni sudovi odigrali su važnu ulogu u procesuiranju ratnih zločina i doprinijeli uspostavljanju pravnih standarda, poput onoga za procesuiranje silovanja kao zločina protiv čovječnosti, ali se čini da do kraja njihovog rada nisu osigurani mehanizmi za provedbu presuda.

"Danas imamo ne samo neimplementaciju presuda, nego državno negiranje zločina i glorifikaciju zločinaca", kaže Amir Ahmić, oficir za vezu Haškog tribunala.

Silovanje kao zločin protiv čovječnosti i genocid

Prva optužnica koju je Međunarodni sud podigao je bila 7. novembra 1994. godine protiv Dragana Nikolića zvanog Jenki, komandanta logora "Sušica" u Vlasenici, za zločine počinjene protiv nesrpskih civila tokom 1992. godine.

Nikolić je početkom 2005. godine osuđen na 20 godina zatvora nakon što je priznao krivicu da je učestvovao u ubistvima, silovanju i mučenju bošnjačkih zatvorenika. Nakon što je 2013. izdržao dvije trećine kazne pušten je na prijevremenu slobodu, a preminuo je u Vlasenici pet godina kasnije.

Prvo suđenje u Haškom tribunalu bilo je protiv Duška Tadića koji je 2000. godine osuđen na 20 godina zatvora zbog zločina u logoru "Omarska" kod Prijedora, počinjenih tokom 1992., dok je bio predsjednik lokalnog odbora Srpske demokratske stranke (SDS) u Kozarcu. Iste godine upućen je na služenje kazne u Njemačkoj.

Jedina žena koja je bila na optuženičkoj klupi Haškog tribunala je bila Biljana Plavšić, nekadašnja predsjednica Republike Srpske (RS), koja danas ima 91 godinu i živi u Beogradu.

Optužena je za genocid, saučesništvo u počinjenju genocida, istrebljenje, ubistva, namjerno lišavanje života i druge zločine počinjene tokom rata u Bosni i Hercegovini.

Ona se 2003. godine nagodila sa Haškim sudom i osuđena je na 11 godina zatvora zbog ratnih zločina. Uprkos tome što se Plavšićeva izjasnila krivom, nakon što je odslužila kaznu i vratila se u Beograd, dala je nekoliko javnih izjava rekavši da je nevina i da je svrha njenog priznanja krivice bilo izricanje blaže kazne.

Ahmić kaže da je Tribunal doprinio zaustavljanju nekažnjivosti vođa i međunarodnih zločina, bio inspiracija i osnov za formiranje drugih ad hoc međunarodnih sudova i formiranja stalnog krivičnog suda.

Kako navodi, sud je ostavio ogromno naslijeđe i postao međunarodni izvor prava, posebno u tretiranju zapovjedne odgovornost. Uspostavio je nove pravne standarde i predstavljao jednu novinu i prekretnicu u međunarodnom pravnom sistemu.

"U nizu izjava nekoliko predsjednika Tribunala uvijek je naglašavano da zadatak Tribunala nije da uspostavlja pomirenje i mir u regionu. Uvijek se naglašava da je Tribunal sud i da ima zadatke kao i svaki sud na svijetu. Naša očekivanja su uvijek išla u suprotnom pravcu. Očekivali smo da se implementiraju presude", kaže Ahmić i objašnjava da se to nije desilo pa je rezultat negiranje zločina i veličanje zločinaca.

MKSJ je u svom radu donio dvije, za Bosnu i Hercegovinu i zločine koji su se desili, važne odluke - u predmetu silovanja je zaključeno da je to predstavljalo zločin protiv čovječnosti, kao i da se u Srebrenici desio genocid.

Haški tribunal je u presudi za trojicu optuženika Dragoljuba Kunarca, Radomira Kovača i Zorana Vukovića 2001. godine prvi put utvrdio da silovanje predstavlja zločin protiv čovječnosti.

Kunarac je 1998. uhapšen i prebačen u Haag, gdje je osuđen na 28 godina zatvora za više silovanja u Foči, te za porobljavanje dvije žene, koje je potpuno lišio kontrole nad njihovim životima i prema njima postupao kao prema svom vlasništvu.

Kunarac zvani "Žaga" i "Dragan" od 12. decembra 2002. godine se nalazi u Njemačkoj na izdržavanju zatvorske kazne po presudi MKSJ-a.

Početkom ove godine, nasljednik MKSJ-a Međunarodni mehanizam za krivične sudove ponovo je odbio zahtjev za prijevremeno puštanje na slobodu Kunarca iako je odslužio dvije trećine svoje 28-godišnje zatvorske kazne.

Predsjednik MMKS-a Carmel Agius je od svog imenovanja odbio više zahtjeva haških osuđenika za prijevremeni izlazak na slobodu jer smatra da nisu pokazali znakove rehabilitacije, uvodeći tako novu praksu koju pozdravljaju predstavnici žrtava.

Prva presuda kojom je utvrđen genocid u Srebrenici bila je ona izrečena Radislavu Krstiću, bivšem komandantu Drinskog korpusa VRS-a, kada je Tribunal zaključio da je zločin planiran s vrha, a najodgovorniji su članovi Glavnog štaba VRS-a.

"Vijeće naziva masakr u Srebrenici njegovim pravim imenom – genocid. Oni koji su za njega odgovorni, nosit će žig i on će služiti kao upozorenje drugima koji pomisle da počine jedan tako jeziv čin", kazao je sudija Theodor Meron na izricanju presude Krstiću navodi se u analizi.

Krstić je pravosnažno 2004. godine osuđen na 35 godina zatvora zbog pomaganja genocida u Srebrenici. Krajem te godine je upućen na izdržavanje kazne u Englesku, ali je tamo bio napadnut u zatvoru, nakon čega je vraćen u Haag, a potom upućen u Poljsku da odsluži ostatak kazne.

Posljednja presuda MKSJ-a u znaku samoubistva

U posljednjoj presudi koju je MKSJ izrekao 29. novembra 2017. godine, Žalbeno vijeće je potvrdilo prvostepenu presudu kojom su Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić osuđeni na ukupno 111 godina zbog zločina koje su počinili nad Bošnjacima u periodu od 1992. do 1994. godine na području Bosne i Hercegovine.

Tada je utvrđeno da su optuženi učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu na čijem su čelu bile zagrebačke vlasti, a sve u cilju stvaranja Herceg-Bosne, hrvatskog entiteta u BiH koji je trebalo pripojiti Hrvatskoj.

Presudu je zasjenio događaj nakon izricanja presude. Dok je sudija čitao presudu, Praljak je uzviknuo: "Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu." Potom je popio otrov iz staklene bočice i ubrzo preminuo u obližnjoj bolnici.

U ovom predmetu, sud je donio zaključak o umiješanosti Hrvatske u ratu u Bosni i Hercegovini. Od posljednje presude Mehanizma protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića, rukovodilaca Državne bezbjednosti Srbije, očekuje se da dadne ocjenu uloge Srbije u ratu u BiH.

Dugogodišnja saradnica Haškog tribunala Nevenka Tromp je mišljenja da se javnost treba pripremiti za važan test realnosti i da se presude moraju prihvatiti onakve kakve. Tribunal je pokazao obim svog djelovanja i više od toga se neće postići, kaže ona.

Za procese tranzicijske pravde to znači da je vrijeme da se uđe u fazu normalizacije ljudskih odnosa, objašnjava Tromp.

"Taj proces tranzicijske pravde je bio unikatan za područje bivše Jugoslavije. Nakon konflikata i ratova vi [inače] nemate mogućnost Međunarodnog krivičnog suda da se bavi ovim stvarima. Šta je Tribunal napravio - on je stvorio jednu tranzicijsku naraciju a u toj naraciji je strašno važno da se zna šta su korijeni i uzroci nasilja", pojašnjava Tromp.

Ali Ahmić smatra da političke elite u Srbiji i Hrvatskoj nikada neće prihvatiti presude u kojima je utvrđen međunarodni konflikt u presudama državno-političkom i vojno-policijskom rukovodstvu.

"Nažalost i danas političke elite direktno utiču na mehanizme tranzicijske pravde i zato se i danas ništa bitnije nije desilo u procesima suočavanja s prošlošću i procesima pomirenja", zaključuje Ahmić.

Prestanak mandata MKSJ-a i novi pravni nasljednik

Iva Vukušić, historičarka sa Univerziteta u Utrechtu u Holandiji, kaže da ne vjeruje da puno dobrih stvari slijedi nakon zatvaranja Mehanizma, te da u BiH, Hrvatskoj i Srbiji ne postoji dovoljan pritisak da se nastave suđenja za ratne zločine.

"Očito nema puno brige i pritiska. To je nešto što mi moramo zbog sebe samih odraditi”, kaže Vukušić i dodaje kako javnost treba da vrši pritisak na vladajuće i kaže: "Mi ne želimo živjeti okruženi ratnim zločincima"

Filip Švarm, glavni i odgovorni urednik magazina "Vreme", navodi da je Haški tribunal ostavio bogatu građu za historičare i svakog drugog koji želi da se bavi onim što se dešavalo 90-ih na prostorima bivše Jugoslavije.

Skeptičan je da će lokalna zakonodavstva pokrenuti postupke protiv izvršioca ratnih zločina, ali smatra da će smjenom generacija doći do pokretanja određenih postupaka.

"Ali ti postupci će biti vjerovatno protiv onih, što bismo rekli 'sitnih riba’', jer glavnih nalogodavaca neće biti u životu. Očekujem da ti procesi imaju simboličan značaj", dodao je Švarm.

Navodi da je vrijeme učinilo svoje, sada se sudi ljudima koji nisu bitni za današnje vrijeme, ali su važni za historiju, za razumijevanje šta se dešavalo kroz procese.

Nakon presude Prliću i ostalima, nasljednik Tribunala MKSJ-a preuzeo je pet predmeta - protiv Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Vojislava Šešelja te Stanišića i Simatovića.

Karadžić je u martu 2019. godine pravosnažno osuđen na doživotnu kaznu zatvora za genocid u Srebrenici, progone širom BiH, terorisanje građana Sarajeva i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce. Presudom je oslobođen krivice za genocid 1992. godine. Donesena je odluka da će kaznu služiti u Velikoj Britaniji.

MMKS je pravosnažno osudio Šešelja na deset godina zatvora za progon, deportacije i druga nečovječna djela. Prema presudi, odgovoran je po osnovu govora održanog 1992. godine u Hrtkovcima kojim je poticao na deportacije, progone i druga nehumana djela, poput zločina protiv čovječnosti, kao i za činjenje progona.

Istom presudom Šešelj je oslobođen krivice za zločine počinjene u Hrvatskoj i BiH. S obzirom da je postupak protiv njega trajao više od deset godina, Šešelj se trenutno nalazi na slobodi u Srbiji.

Šešelj je u Haagu pravosnažno osuđen na ukupno četiri godine i devet mjeseci zatvora za nepoštivanje suda. On je tokom svog 11-godišnjeg suđenja često iskazivao prezir i nepoštovanje prema sudu.

Konačna presuda Mladiću, bivšem komandantu Glavnog štaba VRS-a, izrečena je 8. juna ove godine. On je osuđen na doživotnu kaznu zatvora za genocid u Srebrenici, progone Bošnjaka i Hrvata, terorisanje građana Sarajeva i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce.

Jedina tačka optužnice za koju Mladić nije proglašen krivim je ona za genocid u pet opština.

Posljednja presuda za zločine u Bosni i Hercegovini koju će Mehanizam izreći jeste u predmetu Stanišić i Simatović, bivšim zvaničnima srbijanske Službe državne bezbjednosti i to je posljednja prilika kada bi se moglo potvrditi da je Srbija učestvovala u sukobima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Oslobođeni su krivice 2013. godine, ali ova je presuda ukinuta 2015., kada je počelo ponovno suđenje. Ovo je ujedno najduži predmet koji u Haagu traje od 2003., kada su se izjasnili o krivici.

MMKS je presudu Stanišiću i Simatoviću zakazao za 30. juni ove godine.

Govoreći o posljednjoj presudi, Švarm kaže kako ona neće promijeniti ono o čemu se govori u Srbiji.

"Jer u Srbiji se o svemu priča, ali o 90-im ne (…) Mislim da ovdje vlada kolektivna amnezija i kada se završi to, ta amnezija će samo da se produbi", rekao je Švarm koji vjeruje da će se slično desiti i u BiH.

Jedina nada za budućnost su mlade generacije koje neće biti opterećene događajima iz prošlosti, smatra Švarm, stoji u zaključku analize objavljene na Balkanskoj istraživačkoj mreži BiH (BIRN BiH).