Lagumdžija pisao SDP-ovcima: Ne smijemo ići u koaliciju s HDZ-om, SNSD-om i SBB-om

Vladajuće stranke u rasulu

SDP kao ideja, organizacija i ljudi, ujedinjeni u svojim različitostima, može i mora biti mnogo bolji nego što je to danas. Zbog toga ovo sada kažem.

U vremenu u kojem živimo vladajuće stranke, SDA, SBB, SNSD i HDZ, nisu bile u većem rasulu, sa manjim rezultatima i lošijim rejtingom u narodu. S druge strane očekivano ujedinjena gradjanska opcija ili ljevica je uspjela da se dalje razjedini i 'zarati'. U takvom rasulu SDP se uspio pokazati kao nedorasla snaga koja izgleda velika samo kada stane pored SBB-a ili DF-a.

U javnosti se , umjesto respektabilne snage koja okuplja umne ljude koji znaju šta rade i kako se može doći do cilja, sve češće SDP doživljava kao skupina koju vode 'univerzalne sveznalice i konkretne neznalice'.

Nerijetko beskrupulozna i podmukla bitka za 'sigurna' mjesta na listama je pokazala da populizam i demagogija nazanemarljivog broja samozaljubljenih zvijezda, koji su bez SDP-a prazni ljudi čija se radna biografija svodi na JMBG, prosperitetno opasni po državu a danas pogubni po partiju.

Teško mi pada kada ni sebi ne znam dati odgovor na tvrdnje da je vlast katasrofa, da ih narod ne može ni nacrtane, ali da ih, na žalost, nema ko pobijediti.

Provjerena nacionalistička 'igra' kreiranja straha ponovo 'probacuje loptu kroz noge građanskoj opciji' koja nema šta tražiti na takvom terenu. Umjesto odgovornog i osmišljenog odgovora timova ljudi kojima se vjeruje na stručnom i državničkom nivou, vladajućoj strukturi ispraznim odgovarima neuspješno pariraju samopromovirane lole. Vlast se uglavnom bezuspješno napada recikliranim solističkim doskočicama kojima je glavni cilj osvajanje medijskog prostora radi pozicioniranja na listama kako bi se obezbjedilo novo četvorogodišnje budžetsko paradiranje.

Tako je rezultat politike lijevih i građanskih snaga upadanje u novu zamku i to tako što jeftinim populizmom i praznim patriotizmom postaju loša kopija svojih protivnika.

Građanski blok i Plan 10

Na kraju pokušaji čitavog 'građanskog bloka' da se izađe iz nacionalističke arene su se svele na 'Plan 10'. Mada se objektivno radi o planu nove federalne Vlade a ne države, on je bolji od drugih iz jednostavnog razloga što drugi ili ne postoje ili se teško može naći neko ko je za njih čuo.

U takvoj situaciji je logično da se lideri i SDP i SDA 'takmiče' tako što jedan obeća za pet godina platu od 1.200 KM a drugi odgovori da će oni za osam godina obezbijediti 1.450 KM. Sreća da se to odmah zaboravi jer bi neko treći mogao da ih optuži za saradnju ili prepisivanje loših planova. Naime navedenim ciframa je zajedničko da su obojica na taj način obećali identičan ekonomski rast od skoro osam posto godišnje, istina jedan za pet a drugi za osam godina, što bi značilo da smo, nakon Kine, novo svjetsko ekonomsko čudo.

Zato nije ni čudo da nas niko ne uzima za ozbiljno i pita kako to obećavamo da će svi imati besplatno zdravstvo uz ukidanje doprinosa za te namjene sa obrazloženjem da ćemo tako rasteretiti privredu.

Pojednostavljeno rečeno, naš plan je znatno bolji od onoga što npr. SDA, kao i druge vladajuće stranke, (ni)je ponudila , ali je nedopustivo lošiji od onoga što se od SDP-a očekuje i što državi treba. Bez razumnog odgovora ostaje pitanje, koje uporno slušam, zašto je na nekim od ključnih konvencija i predstavljanja plana, po kojem mislimo zemlju vaditi iz najveće poslijeratne krize, glavni 'maneken' srednjoškolac.

Neću ovom prilikom govoriti više o tome da smo na 6. kongresu usvojili rezoluciju pod nazivom 'SDP slika društva i države Bosne i Hercegovine – Program progresa i nade' koja je trebala biti osnova za dalje programsko okupljanje i djelovanje. Umjesto toga ukinut je Savjet koji je na tome radio.

Ta kongresna rezolucija u osam tačaka je u potpunosti korespondirala s upravo tada usvojenih 17 UN samoodrživih razvojnih ciljeva i bila jedinstven programski dokument u globalnim razmjerama. Ne znam da li se od Kongresnog dokumenta odustalo od toga što sam ga ja pravio ili zato što je neki pametnjaković smislio da je bolji veći plan od 10 nego od 8 tačaka. Ali to sada više nije važno osim ukoliko ne postoji spremnost da se iz toga izvuku pouke za neka buduća vremena.

Nažalost, sada se jasno vidi da smo nepovratno izgubili vrijeme u kojem smo pokušali kreirati atmosferu da smo nešto naučili iz poraza, da nezaustavljivo idemo ka ujedinjenju ljevice i da će se vidjeti na našim preciznim planovima, ponašanju i okupljanju najboljih ljudi da smo snaga kojoj se vjeruje da zna šta hoće i šta radi.

Ova kratka analiza je samo pokušaj da se u narednih 100 dana posvetimo uspjehu organizacije, a ne uspješnom budžetskom parkiranju malog broja 'korisnika organizacije'.

Tri primjera pogrešnih politika

Zato ovdje slijede samo tri primjera pogrešnih politika i ponašanja koje se još uvijek mogu promijeniti u funkciji ostvarenja izbornih ciljeva, kao i tri konkretna zaključka koja su rezultat rijetko korištene metodologije – zdravog razuma. Prirodno, lista potrebnih zaključaka je mnogo duža, ali se zaustavljam na tri ilustrativna i bitna prijedloga, jer nisam siguran da li danas imamo rukovodstvo koje je spremno saslušati više od onoga za šta misle da im ne ide u računicu.

Prvo, naši protivnici/konkurenti vješto plasiraju tezu da je naš protivnik samo SDA i da smo dio plana po kojem se posle izbora pravi nova vlast koju čine SDP, SBB, SNSD i HDZ. Takav scenarij nije poguban samo po državu nakon izbora, nego je i razarajući za SDP prije izbora neovisno o tome koliko je tačan. Sama percepcija da je to moguće nas čini onim šta SDP ne smije biti.

Drugo, unutarstranačke 'bitke' oko listi su uvijek bile dio predizbornog folklora, ali nikada nisu prerastale u 'pobjedničke ratove' lažnih napoleončića koji su se krili lokalnim organizacijama ili adhoc uspostavljenim grupicama. Ono što je, na prošloj sjednici Glavnog odbora, kolega Zgodić nazvao 'deintelektualizacija SDP-a', pokazalo se kao mnogo veći problem i postaje pogubnije nego što smo to spremni priznati. Ne treba ići dalje od Sarajeva, administrativnog, univerzitetskog i višestrukog centra države da bi se vidio poraz tradicionalne intelektualne snage SDPa. Ne znam kakav je prijedlog pred Glavnim odborom, ali je ilustrativna i porazna činjenica da se već sedmicama ništa ne zna, mada se 'zna' da će u Sarajevu četiri nosioca listi (kantonalna, dvije federalne i državna) imati svi zajedno 'tri fakultetske diplome i preko trideset godina s indeksima u rukama'.

Mladi ljudi bez iskustva na plati koja nije iz budžeta sigurno imaju svoje mjesto kao dio velikih timova, ali na vodećim mjestima moraju preovladavati ljudi sa znanjem i iskustvom kojih imamo. Ovo završavam samo sa nekim imenima kao ilustracijom koja govori o tome da još uvijek imamo takve ljude koji su perjanice akademske zajednice, nevladinog sektora, iskusnih i prepoznatljivih lidera iz najtežih vremena za našu zemlju – Mirko Pejanović, Eso Zgodić, Anto Domazet, Emir Zlatar, Ivo Komšić, Miro Lazović, Ferid Buljubašić, Slaviša Šućur... Nema stranke koja ove ljude ne bi poželjela za nosioce listi u Sarajevu.

O tome koliko smo kod sklapanja kantonalnih listi vodili računa o ključnoj bici ovih izbora – za Do naroda – neću govoriti, već samo iskazati nadu da je to projektovano na pravi način.

Treće, politički pogrešno i statutarno upitno stranačko potpisivanje sporazuma sa ASDA, nakon referenduma, na kojem su nam članovi rekli da hoće da imamo našeg kandidata za člana Predsjedništva, nije nam samo donijelo veću štetu nego korist, već je otvorilo prostor za nove ideološke i u kampanji očekivane probleme. Nažalost, tako smo se doveli u situaciju da nas analitičari sve češće cinično pitaju kako to da smo nakon gubitka percepcije o multietničkoj stranci došli do toga da se kandidat SDA za bošnjačkog člana Predsjedništva počinje doživljavati kao veći ljevičar od drugih kandidata. Naš kandidat je neupitan, podrška koju tražimo od drugih je logična. Članovi nisu na referendumu dali zeleno svjetlo za bilo kakav sporazum ni sa kim a naročito ne sa strankom kao što je npr. ASDA. Za takvu odluku je bar bila potrebna ozbiljna rasprava i odluka Glavnog odbora. Da ostavimo po strani pitanje da li će na ovaj način se više dobiti 'tuđih' glasova nego što će se izgubiti 'naših', ostaje ključni problem da li uopšte hoćemo da tražimo svaki glas koji je na 'tržištu'. Moj stav je jasan. 'Ne jede se svake ptice meso'.

Tri prijedloga konkretnih zaključaka

Prvo, Glavni odbor obavještava javnost i sa tim izlazi pred birače da naš protivnik je stanje u zemlji koje je rezultat rada vladajućih stranaka – SDA, HDZ , SNSD i SBB. SDP neće biti dio postizborne ovakve koalicije kao zamjena za bilo koju jednu od ove četiri stranke. Moramo jasno i glasno reći da koalicija koja nam se podmeće kao dio tzv. Plana B, odnosno postizborna koalicija SDP sa HDZ, SNSD i SBB, je nešto u čemu SDP neće učestvovati. To članovi, birači i javnost trebaju znati i kao stav Glavnog odbora SDPa.

Drugo, četiri liste iz Sarajevskog kantona trebaju na nivou nosilaca odražavati strukturu i sliku glavnog grada kao centra izvrsnosti i imati makar jednog člana akademske zajednice i bez studenata u pokušaju na čelu lista. Većinu nosilaca listi ne mogu činiti ljudi čije je radno iskustvo isključivo vezano za budžetsko finansiranje.

Treće, kampanja predsjedničkog kandidata treba biti usmjerena na okupljanje što šireg fronta srodnih političkih partija, nevladinih organizacija i gradjana i biti koordinirana sa ukupnom SDP kampanjom za parlamente na svim nivoima. Podrška stranaka kao što je ASDA je pravo takvih stranaka ali ona ne može biti zasnovana na oficijelnoj medjustranačkoj saradnji niti koordiniranoj zajedničkoj kampanji", stoji u pismu Zlatka Lagumdžije.