Međunarodni dan slijepih: Farizova i Asmirova životna priča daje nadu u bolje sutra
Inicijativu za korištenje bijelog štapa, kao zaštitnog znaka slijepih osoba u saobraćaju, dala je Guilly d’Herbmont 15. oktobra 1930. godine. Tek nakon drugog svjetskog rata bijeli štap, i to kao takozvani dugi bijeli štap, počinje se koristiti kao pomagalo za kretanje slijepih osoba.
Međunarodni dan bijelog štapa vremenom je prerastao u Međunarodni dan slijepih te se ovaj značajan datum obilježava s ciljem podizanja svijesti građana o specifičnim potrebama slijepih i slabovidnih osoba, ali i obavezama zajednice prema njima.
Činjenica je da se osobe s invaliditetom susreću s brojnim preprekama kada je riječ o zaposlenju, no primjer koji donosimo pokazuje da se uz upornost, volju i rad sve može. Dokazuju to životne priče Fariza Ibrahimovića i Asmira Hajdukovića koji su zaposleni kao fizioterapeuti.
Fariz Ibrahimović slijep je od rođenja, a u sarajevskom Studiju M zaposlen je više od četiri godine.
"Teško je jer osobe s invaliditetom imaju veliki problem u prilagođavanju, ljudi nemaju razumijevanja za takve osobe i to je najveći problem. Susreću se s brojnim preprekama, jer osobama s invaliditetom treba prilagoditi i prostor i radno mjesto. Međutim, ovaj posao radim s puno ljubavi. S jedne strane Bog mi je oduzeo vid, ali mi je dao dobar osjećaj. Odmah nakon stažiranja sam počeo raditi, boriti se, sve sam uložio u ovaj posao", priča nam Ibrahimović.
S druge strane i priča tridesetogodišnjeg Asmira Hajdukovića svjedoči o upornosti, snazi i ljubavi prema onome što radiš.
"Imao sam tu sreću da prilikom svog zaposlenja nisam naišao na neke prepreke koje inače imaju osobe s invaliditetom. Razlog tome su zreli i normalni ljudi koji su me od početka prihvatili kao ravnog sebi i sposobnog za rad. Moj poslodavac me primio u radni odnos nakon dvije minute razgovora", govori Hajduković koji je pet godina zaposlen u sarajevskom beauty studiju Egge.
Osobama s invaliditetom koje se još uvijek bore da se zaposle naš sagovornik poručuje da nikad ne odustaju.
"Maksimalno se dam u svaku masažu, posvetim se klijentu, radim ovaj posao s ljubavlju i ljudi to primijete i cijene. Koliko klijent uživa, toliko uživam i ja. Nailazio sam na ljude koji su slabovidni ili imaju neke druge poteškoće, ljude koje se samosažalijevaju, pa je moja poruka da onoliko koliko ne volimo da nas drugi žale, toliko se ne bismo trebali ni sami žaliti. Naprotiv, trebamo se boriti dalje kroz život i sigurno će se otvoriti neke nove prilike", poručuje Hajduković.
