Mnogi od njih su beskućnici koji preživljavaju zahvaljujući obrocima koje dobivaju u javnim kuhinjama. Iako među njima ima osoba koje su same sebi uništile život alkoholom, kockom ili pak pukim nesnalaženjem, dosta je i onih koje je porodica odbacila.
Prema neslužbenim podacima samo na teritoriji Sarajeva živi oko stotinu beskućnika. U Centru za socijalni rad Kantona Sarajevo kažu da iako ne znaju točan broj ovih ljudi evidentno je da ih je svaki dan sve više jer iz manjih sredina dolaze u Sarajevo. Slična situacija je i u drugim bh. gradovima. Prema riječima stručnog radnika na poslovima rada sa beskućnicima u banjalučkom Centru za socijalni rad Nikole Dorontića, u ovom gradu je prije šest godina počela s radom Prihvatna stanica za odrasle i stare osobe zatečene u skitnji, dok Prihvatna stanica za djecu djeluje unazad sedam godina.
U okviru prihvatnih stanica uobičajeno se zbrinjava između 40 i 50 osoba godišnje, s tim da je zbog prošlogodišnjih poplava zbrinuto po 60 osoba.
"Podrška koja se osigurava ovoj kategoriji stanovništva uključuje smještaj u prihvatnoj stanici u trajanju do pet dana, unutar kojih se intenzivno radi na pronalasku alternativnih vidova trajnijeg zbrinjavanja, poput eventualnog povratka u porodicu, smještaj na liječenje ili trajni smještaj u ustanove socijalne zaštite. Duži boravak je moguć za osobe koje čekaju smještaj u ustanovu socijalne zaštite, ili za stare i iznemogle osobe, i to do 30 dana", pojašnjava Dorontić.
U slučaju identifikacije djeteta zatečenog u skitnji policija ima obvezu obavijestiti Prihvatnu stanicu za djecu u kojoj dijete može boraviti najduže pet dana. Za to vrijeme Centar za socijalni rad poduzima potrebne radnje za sigurno vraćanje djeteta u porodicu, odnosno sredinu iz koje je otišao.
Korisnicima prihvatnih stanica dostupan je smještaj, hrana, sredstva za ličnu higijenu, medicinska njega, odjeća i obuća.
Razlozi zbog kojih su beskućnici došli u situaciju da žive bez krova nad glavom su uglavnom nemaran odnos prema životu i alkoholizam, ali i različite životne okolnosti, te zdravstveni problemi.
"Stereotipi u koji ljudi vjeruju da su beskućnici uglavnom muškarci srednjih godina koji su ostali bez krova nad glavom i koji imaju problema sa alkoholom nisu tačni jer se među populacijom koja se zbrinjava u okviru prihvatnih stanica nalaze i žene i muškarci različitih životnih dobi. Svako od nas može postati beskućnik u vremenima punim neizvijesnosti", naglašava Dorontić.
Osnivanje Prihvatilišta kao ustanove socijalne zaštite, koje bi sadržalo i dnevni centar za beskućnike, bi prema njegovom mišljenju, bilo najbolji način da se ovim osobama pomogne na duže staze.
