Ko kome podmeće
63

Nove političke bitke i stari mit: Izvlačenje radikalizacije Bošnjaka iz šešira

Piše: Semir Hambo
Kao protagonista optužbi o radikalizaciji izdvojio se Milorad Dodik (Foto: I. L./Klix.ba)
Kao protagonista optužbi o radikalizaciji izdvojio se Milorad Dodik (Foto: I. L./Klix.ba)
Po nepisanom pravilu, ali prilično redovno, u prosjeku svake dvije do tri godine na političkom nivou u BiH i regiji ispliva priča o tzv. radikalizaciji Bošnjaka. Izvori koji zakotrljaju tu priču se mijenjaju, ali je cilj isti: oživjeti stari mit i iskoristiti ga za političku dobit.
Dolazak mudžahedina tokom agresije na BiH, odlazak pojedinaca da ratuju za ISIL i slične pojave su polazišna tačka koja se u najvećem broju slučajeva pokušava pošto-poto povezati sa nekim aktuelnim slučajem i tako "dokazati" kontinuitet "permanentne opasnosti".

U takvim konstrukcijama uglavnom nastradaju Bošnjaci u političkom smislu, koje se pokušava lomiti u borbama za brojne političke ciljeve. Nakon što je njemački Deutsche Welle prije nekoliko dana objavio tekst pod naslovom "Vraća li se islamistička radikalizacija na Zapadni Balkan?", to je ekspresno pokušao iskoristiti Milorad Dodik.

Njemački list je svoj tekst bazirao oko nedavnog terorističkog napada u Beogradu kada je napadnut policajac koji je obezbjeđivao ambasadu Izraela. U taj kontekst autor teksta je pokušao smjestiti rat 1990-tih, mudžehedine te one koji su se borili za ISIL, kako bi potkrijepio svoju hipotezu da je radikalizam u porastu.

Prethodno je srbijanski režim sve pokušao povezati i sa usvajanjem Rezolucije o genocidu u Srebrenici, odnosno pričom kako će njeno usvajanje proizvesti radikalizam. Inače, napad na izraelsku ambasadu je izveo muškarac koji je rođen u Srbiji i koji je sa pravoslavlja konvertirao na islam.

Tekst Deutsche Wellea je iskoristio i Milorad Dodik, koji je svoju antidržavnu politiku, nepoštivanje zakona i podrivanje institucija pokušao sakriti iza optužbi bošnjačkih političara da gaje radikalizam. Tako Dodik tvrdi da je u današnjim strukturama bh. institucija mnogo onih koje su bile povezane sa mudžahedinima te se čudi kako je to moguće.

Inače, svaka osoba koja je imenovana na neku od političkih ili rukovodećih funkcija je ranije morala biti provjerena od nekoliko službi, a u tim službama aktivno participiraju i Srbi i Hrvati, pa ostaje nejasno kako su to "sumnjive osobe" prošle sve te provjere.

Tu Dodik ubacuje politički momenat i Bošnjake optužuje da ne žele rješavanje pitanja odlaska stranih sudija iz Ustavnog suda BiH. Inače Dodik blokira popunjavanje Ustavnog suda BiH te na političkom niovu partnere ucjenjuje na različite načine izbacivanjem stranih sudaca.

Potom partnere iz Trojke optužuje da lažu da RS opstruira usvajanje odluka koje su uslov za dobijanje Plana rasta. Dakle, Dodik prvo optuži neosnovano, Bošnjake za radikalizam pa im prigovori da su oni ti koji blokiraju procese, kako bi izvršio pritisak na njih, a u isto vrijeme sebe prikazao kao zagovornika EU puta.

Priča o radikalizaciji Bošnjaka nije nova. Bila je aktuelna i prije nekoliko godina kada je bivša predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović forsirala priču o desetinama hiljada osoba koje su se vratile sa ratišta u Siriji te kako su one prijetnja regionalnoj sigurnosti.

Nikada nisu otkrivene te desetine hiljada potencijalnih terorista, a BiH je institucionalno sarađivala sa svim zapadnim partnerima u procesu deportacije i sudskog procesa za sve one koji su bili na stranim ratištima.

I nesumnjivo je da svaku prijetnju radikalizmom, bilo koje vrste nadležne institucije trebaju provjeriti, no u konkretnom slučaju na sceni je još jedan val političke zloupotrebe i oživljavanje starog mita o radikalnom islamu koji je prijetnja.

Sve to se dešava u vrlo kratkom periodu nakon što je ustanovljen Međunarodni dan sjećanja na genocid u Srebrenici, nakon što je usvojena rezolucija UN-a koja osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, veličanje ratnih zločinaca i još mnogo toga. U takvom ambijentu politički narativ iz Srbije je preusmjeren ka nekim drugim temama, paralelno kada ta država još uvijek štiti odbjegle osumnjičene i optužene za ratne zločine i odbija prihvatiti da je u Srebrenici počinjen genocid, uprkos sudskim presudama.

U konačnici, pravosuđe se treba pozabaviti svakim z akoga postoje indicije bilo kakvog radikalizma, islamskog ili bilo kojeg drugog, ali dokazanog. Kao što se aktivinije treba pozabaviti i brojnim funkcionerima u BiH za koje postoje prijave i sumnja da su učestvovali u prikrivanju ratnih zločinaca pa i u prikrivanju samih masovnih grobnica.