Položaj djece s poteškoćama u razvoju u BiH: Slučaj dječaka Jakova nije jedinstven
Nažalost, slučaj dječaka Jakova nije jedinstven, te su brojni primjeri kada su djeca s poteškoćama u razvoju bila odbačena od društva.
Iako se ovdje govori o kršenju osnovnih dječijih prava, mi danas u 21. stoljeću moramo govoriti o važnosti poštivanja tih prava.
Bosna i Hercegovina je potpisivanjem i ratifikacijom niza dokumenata iz oblasti dječijih prava se obavezala da će stvarati uvjete za kvalitetan odgoj i obrazovanje svakog djeteta, s posebnim naglaskom na djecu s posebnim obrazovnim potrebama. Ovdje možemo govoriti i o UN-ovoj Konvenciji o pravima djeteta, što je osnovni međunarodni dokument koji definira dječija prava.Međutim, svjedoci smo da se u brojnim slučajevima ova prava nisu ispoštovala, te da se mnogo puta pokazala nehumanost, manjak empatije i ljubavi prema drugačijem.
Riječ stručnjaka
Selma Hodžić, defektologinja i direktorica Zavoda za odgoj i obrazovanje djece sa smetnjama Tuzlanskog kantona za Klix.ba je govorila o ovoj temi. Osvrnuli smo se na jučerašnji događaj, ali smo govorili i o načinima unapređenja i poboljšanja odgojno-obrazovnog sistema za djecu s poteškoćama u razvoju.
"Ovo što se jučer desilo je najblaže rečeno nehumano i strašno, ali nažalost nije prvi put da vidimo nešto tome slično. Vidi se da je dječak mio i da se s njim može raditi. Sigurna sam da bi on bio presretan da sjedi i da se druži sa svojim drugarima. Ja ne vidim nikakvo opravdanje ni za učiteljice ni za upravu, ali u svakom slučaju treba se čuti i druga strana, da bi se mogao donositi konačni sud", komentariše defektologinja Hodžić.
Kada govorimo o načinu odgoja i obrazovanja djece s poteškoćama u razvoju, iskustva su pokazala da je najbolje rješenje inkluzivni način, koji podrazumijeva praksu uključivanja sve djece u odgojno-obrazovni proces.
"Inkluzivni odgoj je jako lijepa raksa. Pokazalo se da specijalne ustanove u saradnji sa redovnim školama mogu doprinijeti boljem napretku djece s posebnim potrebama. Ovakva praksa u Tuzlanskom kantonu traje od 2008. godine, te su od tada nastavnici presretni jer se mogu obratiti specijalnim ustanovama za pomoć, te ta saradnja traje godinama. Mi kao Zavod pružamo seminare i dajemo mogućnost usavršavanja i sve to u saradnji sa Pedagoškim zavodom", priča nam Selma Hodžić.
Nerazvijena svijest
Kako nam je otkrila defektologinja Hodžić, u Tuzlanskom kantonu u osnovnim školama ima oko 400 djece s poteškoćama u razvoju.
"Mi svake godine imamo oko 50-ak učenika s posebnim potrebama koji završe osnovnu školu, te se za njih pripremaju posebni testovi za pristup eksternoj maturi. Dakle prilagođavamo program za njih. Uz to organizujemo i asistenta. Ove godine od septembra imamo 115 asistenata i očekujemo da će biti pomaka u njihovom obrazovanju. Koliko znam u Sarajevu se praksa s asistentima odavno upražnjava, te pokazuje pozitivne rezultate", otkriva nam Selma Hodžić.
U društvima kao što je naše, najveći problem jeste nerazvijena svijest, a kako nam je rekla Hodžić, na tome se može i mora raditi.
"Mora se mijenjati svijest. Mi imamo stvarno dobre zakone. Škole imaju i defektologa i asitente, postoje i specijalne ustanove. Smatram da se i one moraju početi otvarati prema inkluzivnom načinu obrazovanja", objašnjava nam Hodžić.
Manjak empatije
Djeca s poteškoćama u razvoju u inkluzivnoj nastavi nerijetko se susreću sa osudama druge djece, a evo šta na to kaže defektologinja.
"Obično kada učenici dođu do predmetne nastave u petom razredu počinju iznositi svoje nezadovoljstvo. Dok su djeca kod učiteljice sve je dobro. Na predmetnoj nastavi svaki nastavnik je drugačiji, pa se tako i djeca teže privikavaju. Međutim, zakon se mora poštivati, to je jasno. Moraju se poštivati sva dječija prava", rekla je naša sagovornica.
Stručnjakinju u oblasti odgoja i obrazovanja djece s poteškoćama u razvoju pitali smo i šta svaki pojedinac može učiniti kako bi se djeci s posebnim potrebama olakšalo obrazovanje.
"Jednostavno je. Djecu s posebnim potrebama moramo prihvatiti onakve kakvi jesu i poštovati zakonsku regulativu. U porodici i od malena se moramo naučiti prihvatiti drugačijeg od sebe. Važno je naglasiti da osobe sa invaliditetom ne vole sažaljenje. Mi možemo imati dozu empatije, ali ne smijemo imati sažaljenje. Oni imaju svoj tempo i način, ali sam sigurna da mogu postići mnogo ako im se društvo prilagodi, odnosno ukoliko im se obezbijede uslovi da pokažu to što znaju i mogu", rekla je defektologinja Hodžić na kraju našeg razgovora.
Iz perspektive jedne majke
Svoje iskustvo iz perspektive roditelja opisala je i Sara Bero, aktivistica za prava djece s Downovim sindromom i samohrana majka dvije djevojčice, Ilde i Irme, koje imaju Downov sindrom. Inače, zbog svog ogromnog zalaganja, borbe i života, Sara Bero s razlogom nosi epitet "Majka heroina".
"Potrebno je mnogo hrabrosti, žrtvovanja, posvećenosti, razumijevanja, a tek nismo ni na pola puta. Ilda i Irma imaju 14 godina, tako da je život i borba za nas tek počela. Istina je da su heroine zapravo Ilda i Irma koje su osvojile mnoga srca u regionu i promijenile dosta toga kada su djeca s poteškoćama u razvoju u pitanju", kaže ponosna majka za naš portal.
Sara smatra da su se vremenom neke stvari promijenile na bolje, kada je u pitanju svijest ljudi na Balkanu, ali istovremeno kaže da nam je potrebno dosta da budemo barem približni svijesti ljudi iz ostalih dijelova svijeta.
Zanimalo nas je i viđenje jedne majke o stručnosti kadrova za rad s djecom s poteškoćama u razvoju.
"Naravno da ne postoji dovoljno stručnih kadrova i treba još da se radi na obučavanju stručnog kadra za rad s djecom i omladinom koji imaju ne samo Downov sindrom nego i ostale poteškoće u razvoju. Također, mora se mijenjati okolina, zakon, da u svakoj javnoj ustanovi bude zaposleno po jedno lice s invaliditetom, kao i dosta toga u zdravstvu, a i u samim obrazovnim ustanivama", kaže Sara Bero.
Prihvaćanje, ljubav i pažnja
Ova hrabra majka svojim primjerom šalje snažnu poruku svim roditeljima, a svi mi od nje možemo mnogo toga naučiti. Sara smatra da je od izrazitog značaja da roditelj prihvati svoje dijete onakvo kakvo jeste, i da sa sobom raščiste neke stvari, a onda će mu se sigurno posvetiti, čak i više nego što sami roditelj misli da može.
"Osim posvećenosti, jako je bitna i velika ljubav, jer kroz osmijeh, veliku pažnju i puno ljubavi, osobe s poteškoćama u razvoju, pogotovo djeca sa Downovim sindromom, napreduju mnogo", poručuje na kraju razgovora Majka heroina.
