Posljednji lider koji je vjerovao u Jugoslaviju: Ante Marković je javno govorio o planu podjele BiH

Marković je bio jedan od rijetkih lidera koji su otvoreno govorili o posljedicama podjele Bosne i Hercegovine. Smatrao je da takav potez neće samo uništiti integritet države već i dovesti do strašnog rata.

U razgovorima s Miloševićem i Franjom Tuđmanom, Marković je upozoravao:

"Podjela Bosne i Hercegovine neće izazvati mir, kako ste uvjereni, već rat, žrtve, izbjeglice i palestinizaciju te zemlje. To će biti krv do koljena", govorio je Marković.

Prema njegovim riječima, Milošević i Tuđman su smatrali da podjela Bosne neće izazvati rat jer su u toj zemlji, kako su tvrdili, Srbi i Hrvati u većini, dok su Bošnjacima predvidjeli enklavu. Također, očekivali su podršku Evrope, uz obrazloženje da ona ne želi muslimansku državu u svom dvorištu.

"Tuđman mi je rekao da će se povijest ponoviti i da će Bosna šaptom pasti", prisjetio se Marković kasnije.

Marković je upozorio Miloševića i Tuđmana da njihove ambicije vode u tragediju, ali su njegova upozorenja ostala neuslišena. Sa svojim saznanjima o planovima podjele Bosne i Hercegovine, Marković je upoznao i tadašnjeg lidera Bosne i Hercegovine Aliju Izetbegovića. Izetbegoviću je stavio na raspolaganje snimke presretnutih razgovora između Miloševića i Radovana Karadžića, koji su otkrili detalje tzv. plana RAM.

Taj plan uključivao je naoružavanje bosanskih Srba putem JNA i pripreme za vojne operacije na prostoru Bosne i Hercegovine.

Marković je te informacije iznio pred Saveznu vladu, ali je naišao na negiranje od strane JNA. Slovenski admiral Stane Brovet tvrdio je da JNA nema veze s naoružavanjem Srba u Bosni. Međutim, u Hagu je kasnije predstavljena snimka razgovora iz juna 1991. godine, na kojoj Milošević naređuje Karadžiću da mobilizira "banjalučku grupaciju" i krene prema Kupresu, te da se obrati generalu JNA Uzelcu za oružje i helikoptere.

Ekonomija, politika i opstrukcije

Ante Marković je proveo niz reformi s ciljem stabilizacije jugoslovenske ekonomije. Riješio je problem kontaminirane aktive u bankarskom sektoru, stabilizovao dinar i uveo njegovu konvertibilnost, smanjio inflaciju i inostrani dug, te povećao devizne rezerve s 1,5 na 6,8 milijardi dolara. Smanjio je vojni budžet JNA, troškove administracije i povećao prihode od carine, što je omogućilo ukidanje doprinosa republika i pokrajina.

Marković je reformisao trgovinu sa Sovjetskim Savezom, smanjujući klirinške izdatke, te uveo zakon o privatizaciji koji je dao prednost radnicima i menadžmentu u kupovini preduzeća. Njegove reforme zaustavile su inflaciju i poboljšale životni standard, ali su naišle na otpor iz republika, posebno iz Srbije. Milošević je 1991. izveo monetarni udar, što je značilo kraj reformi i početak raspada Jugoslavije.

Monetarni udar koji je izveo Slobodan Milošević 8. januara 1991. godine bio je ključni trenutak koji je potkopao reformske napore Ante Markovića i ubrzao raspad Jugoslavije. Taj udar desio se kada je iz Narodne banke Jugoslavije, preko Narodne banke Srbije, izvučeno 18,2 milijarde dinara (što je u tom trenutku iznosilo oko 2,5 milijarde njemačkih maraka). Taj novac je preusmjeren na račune Srbije bez saglasnosti Saveznog izvršnog vijeća (SIV) i mimo zakonskih procedura.

Ova akcija uništila je monetarnu stabilnost Jugoslavije koju je Marković uspostavio svojim reformama. Preusmjeravanje ogromne sume novca izazvalo je poremećaje u financijskom sistemu države, jer je iznenadna emisija novca destabilizovala dinar i povećala pritisak na federalni budžet. Marković je pokušao odgovoriti zahtjevom za sankcije prema Srbiji i povrat ukradenog novca, ali savezna skupština, pod kontrolom Miloševićevih saveznika, to je blokirala.

Posljedice ovog poteza bile su dalekosežne. Monetarni udar ne samo da je uništio ekonomske reforme, nego je dodatno podgrijao političke tenzije između republika, jer su ostale republike smatrale da Srbija koristi saveznu vlast kako bi ostvarila vlastite ciljeve na račun drugih.

Ovo je označilo početak kraja jugoslovenskog ekonomskog sistema i ubrzalo politički raspad države, dok su govor mržnje i prijetnje oružjem iz Srbije dodatno otežali svaku mogućnost stabilizacije. Kada se Jugoslavija počela raspadati, ona je zapravo bila na izlasku iz ekonomske krize.

Dana 7. oktobra 1991. godine bio je žrtvom pokušaja atentata kada je Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo raketiralo Banske dvore gdje se nalazio na zajedničkom ručku s predsjednikom Tuđmanom i Stjepanom Mesićem. Jasno je da je nakon zahtjeva za ostavkom vrha JNA i on postao meta vojske.

Ostavku na mjesto premijera podnio je u decembru 1991. godine. Nakon raspada Jugoslavije, Marković se povukao iz političkog života. Godine 2003. bio je svjedok na suđenju Slobodanu Miloševiću na Međunarodnom sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije.

Miloševića je tada direktno optužio kao glavnog krivca za ratove na prostoru bivše Jugoslavije.

Preminuo je 28. novembra 2011. godine, ostavivši za sobom naslijeđe koje i danas izaziva rasprave. Bio je simbol onoga što je Jugoslavija mogla postati – moderna, demokratska i ekonomski stabilna zemlja. Iako nije uspio zaustaviti raspad Jugoslavije, Marković je ostao upamćen kao posljednji lider koji je vjerovao u njenu budućnost.