Postoji li iskreno pokajanje: Ratni zločinac koji je priznao krivicu pa se vratio nacionalizmu
Poslije srpskog preuzimanja vlasti u Bosanskom Šamcu 17. aprila 1992. godine, hapšenja Bošnjaka i Hrvata i napada na dijelove općine u kojima je nesrpsko stanovništvo bilo većinsko, Stevan Todorović obnašao je funkciju šefa Stanice javne bezbjednosti Bosanski Šamac.
Brutalna zlostavljanja zarobljenika
Dok je trajalo etničko čišćenje Bosanskog Šamca Todorović je i sam učestvovao u zlostavljanju zatočenika u zgradi policijske stanice u kojoj je u najmanje jednom slučaju zatočenik preminuo od posljedica premlaćivanja. Pored premlaćivanja, Todorović je i na druge načine zlostavljao zatočenike. Između ostalog, zatočenicima je naređivao vršenje seksualnih radnji.
Lično je potpisao odluku kojom se Bošnjacima i Hrvatima zabranjuje slobodno kretanje po općini te bio saučesnik u drugim zločinima i djelima diskriminacije
Dvije sedmice nakon preuzimanja vlasti u Bosanskom Šamcu, 30. aprila 1992. godine, jedinice JNA zajedno sa policijskim strukturama preuzima vlast u Prijedoru. Vrlo brzo su formirani zloglasni logori Omarska, Keraterm i Trnopolje.
Uprava u logorima Omarska i Keraterm sastojala se od komandira logora i tri smjene straže. U jednoj je smjeni u logoru Keraterm njen šef tokom postojanja ovog logora (do 5. augusta 1992. godine) bio Damir Došen. U Došenovoj smjeni počinjeni su brojni zločini u kojima je i sam učestvovao. Zatočenici su premlaćivani, maltretirani, psihički zlostavljani i ponižavani dok su cijelo vrijeme držani u nehumanim uslovima.
Mada je, kako su svjedočili pojedini zatočenici, u nekim prilikama iskoristio svoj položaj i spriječio neke zločine, Došen je bio dio lanca koji je odgovoran za zločine počinjene u ovome logoru. Posljedica tih zločina je i ubistvo 362 logoraša u toku dvoipomjesečnog postojanja ovog logora u kojem je preko 3.000 civila bilo držano u nehumanim uslovima.
Pravda (ni)je stigla
Todorović se nakon okončanja agresije nalazio u Srbiji sve do 1998. godine kada su ga četvorica ljudi, predvođenih rođakom jednog njegovog zemljaka iz Bosanskog Šamca, "strpala" mercedes sa povezom preko očiju i dovezli do prelaza Šepak na Drini.“ Preuzet je od jedinica SFOR-a, a nakon toga helikopterom prebačen u pritvorsku ćeliju u Ševeningen.
Došen je uhapšen u Prijedoru 1999. godine. Snage SFOR-a su izazvali lakšu saobraćajnu nesreću namjerno udarivši u Došenov automobil, potom su razbili staklo na njemu i udarili kundakom puške Došena u glavu. Prebačen je u pritvorsku ćeliju u Ševeningen gdje je čekao početak suđenja.
U prvom obraćanju Todorović i Došen su negirali krivicu, no promijenili su iskaz u toku procesa. Odlučili su priznati krivicu za veći dio optužnice koja ih je teretizla za počinjene zločine.
U svojoj izjavi prilikom priznanja krivice pred Tribunalom, Stevan Todorović je izjavio da je svjestan svoje krivice u vezi s nepravdama i neljudskim aktivnostima koje su se događale prema nesrpskom civilnom stanovništvu u općini Šamac, a koje su prouzrokovale da to stanovništvo napusti područje.
Todorović je također priznao da je postao svjestan patnje Bošnjaka i Hrvata tijekom 1992. godine i da se duboko kaje zbog svojih postupaka, moleći se Bogu da mu oprosti grijehe. Njegovo priznanje krivice je bilo značajno jer je bio prvi optuženi iz Bosanskog Šamca koji je to učinio pred Tribunalom za zločine.
Damir Došen se na suđenju 8. oktobra 2001. pokajao i priznao svoju krivicu za zločine počinjene u Keratermu. Istaknuo je da su zatočenici u Keratermu bili njegovi sugrađani, koji su bili nevini i pretrpjeli su teške patnje. Došen je priznao da je za taj zločin spreman preuzeti svoj dio odgovornosti pred Bogom i ljudima. Izrazio je svoje žaljenje prema svim ljudima koji su patili i pretrpjeli gubitak svojih bližnjih, te izrazio nadu da se takvo zlo ne smije ponoviti u budućnosti.
Njegova poruka žrtvama bila je da se zločin ne smije zaboraviti, a svačija žrtva zaslužuje da bude čuo i poštovan. Na kraju svog priznanja, izrazio je nadu da će se jednog dana vratiti u svoj grad Prijedor, živjeti u miru i slozi sa svojim sugrađanima kao što je to bilo prije rata.
Povratak na staro
Došen je osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od pet godina, a Todorović na deset godina. Todoroviću je nakon izdržane dvotrećineske kazne dopušteno da 2005. godine bude pušten na slobodu. Nakon tri godine i četiri mjeseca iza rešetaka, Damir Došen je završio svoju "petogodišnju" zatvorsku kaznu i pušten je na slobodu 2003. godine.
Todorović, za razliku od drugih osuđenika koji ne priznaju krivicu nije dočekan kao heroj, etiketiran je kao izdajnik, a godinu i po nakon izlaska iz zatvora Todorović je, kako je navedeno, izvršio samoubistvo u svojoj kući. Sumnju da je zaista izvršio samoubistvo je izazvala činjenica da je trebao svjedočiti u predmetu protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića, čelnika srbijanske Državne bezbjednosti. Predmet u kojem je 2021. godine dokazano da je Srbija učestvovala u agresiji na BiH i Hrvatsku.
Na kraju, nije moguće utvrditi da li je Stevan Todorović počinio samoubistvo kao rezultat istinskog kajanja za svoje zločine ili su nejasne okolnosti dovele do njegove smrti.
Došen se, za razliku od Todorovića, pokazao kao vrsni obmanjivač javnosti. Nakon petnaest godina, bivši zatvorenici iz logora Keraterm prepoznali su ga na fotografijama gdje pozira u maskirnoj uniformi kao član organizacije "Srbska čast". Iako se ta organizacija predstavlja kao humanitarna, promovira militarizam i veliča ratove i ratne zločince.
Njeni članovi su poznati po zagovaranju četništva, homofobije, mržnje prema ne-srpskim grupama, kao što su Hrvati, Albanci, feministkinje, migranti, muslimani i drugi. Također, ova organizacija je povezana s "Noćnim vukovima", organizaciji koja je na crnoj listi Sjedinjenih Američkih Država zbog sudjelovanja njenih članova u ruskoj agresiji na Ukrajinu 2014. godine.
Došenovo pripadništvo ovoj ekstremnoj nacionalističkoj organizaciji koja se povezuje i sa potencijalnim paravojnim djelovanjem u RS, implicira da njegovo priznanje pred Tribunalom i riječi kajanja nisu iskreni, nego da je on iskoristio mogućnost nagodbe sa Tužilaštvom. To je na kraju rezultiralo manjom zatvorskom kaznom.
Koliko su priznanja krivice bila iskreni, teško je zaključiti, mada vjerojatno samoubistvo i spremnost da svjedoči kao svjedok optužbe implicira da je Todorović ipak bio iskren prilikom priznanja. Došenovo kasnije djelovanje u desničarskoj organizaciji koja propagira sve suprotno od onoga što je on najavio da će se zalagati, ukazuje da je on, ipak, priznao krivicu da bi dobio manju zatvorsku kaznu, a ne da se iskreno pokajao.
No u konačnici preživjele žrtve zločina nisu dobile nikakvu moralnu ili bilo koju drugu satisfakciju, a javnost u RS-u je potpuno ignorisala njihova ali i druga priznanja krivice, te nije došlo do katarze što se u konačnici može smatrati neuspjehom ICTY-a.
