Profesor Vedad Smailagić o problemima u obrazovanju, platama nastavnika, vjeronauci, jeziku...

Znači, osim plata nastavnika, o kojima se puno govori, prema vašem mišljenju, jedan od problema su i sami nastavnici? Jesu li prije, kako se danas često kaže, bili bolji učitelji i nastavnici?

Pošto su prije bile bolje okolnosti za nastavnički poziv, bili su bolji i učitelji i nastavnici.

Na kakve okolnosti mislite?

Vidite, nakon 2. svjetskog rata, tadašnja komunistička vlast je kao jedan od prioriteta sebi postavila zadatak obrazovanja naroda, koji se tada najprije ticao opismenjavanja, a kasnije naobrazbe za različita potrebna zanimanja kao državnih službenika ili u privredi. U to vrijeme su nastavnici bili najobrazovaniji ljudi, imali su visok društveni status i utjecaj, bili su i uzor i poštovani. Ja se sjećam da je prije rata u Banjoj Luci gimnazijski profesor latinskog jezika, pokojni profesor Ivo Nakić, zbog svog ogromnog znanja i obrazovanosti uživao ogroman ugled u gradu. To je danas nemoguće, ne za pojedinca, nego za čitav nastavnički esnaf.

Proces obrazovanja naroda ili građana u Jugoslaviji bio je vrlo razantan, ali ga, nažalost, nije pratio i proces daljnjeg obrazovanja nastavnika, što je tada podrazumijevalo jačanje kritičke misli i modernog humanističkog znanja iz demokratskih tada ideološki nepoželjnih društava. To nije bilo u interesu tadašnje komunističke ideologije. Danas je situacija takva da su u gradovima, a pogotovo u obrazovnim centrima poput Sarajeva, mnogi roditelji dosta obrazovaniji nego većina nastavnika, da vladaju stranim jezicima, modernim tehničkim znanjem, iskustvom o svijetu, što sve prenose na svoju djecu, te slične sposobnosti očekuju i od nastavnika. Ukoliko toga nema, nastavnici gube neophodni autoritet te nastaje generalna slika nastavnika i nastavničkog poziva kao zanimanja za "gubitnike".

Možemo li govoriti o tome šta je uzrok što su nastavnici danas loši?

Pa jedan je uvredljivo i po društvo destruktivno loša plaćenost nastavnika, a onda i to da nema želje za tim pozivom među najboljim mladim ljudima koji cijeneći sebe očekuju mnogo više, a to ne pronalaze u nastavničkom pozivu. Međutim, ja bih dodao tu još jedan momenat koji u javnosti nije toliko vidljiv, a to je proces zapošljavanja nastavnika, pri čemu ne mislim na stranačka, rodbinska ili druga nemoralna zapošljavanja. Proces zapošljavanja nastavnika službeno ide putem ministarstava, za što postoje službe ministarstva poput pedagoško-prosvjetnih zavoda koji organiziraju tzv. stručne ispite koje mora položiti svaki nastavnik prije nego što službeno postane nastavnik. Kroz te zavode i kroz te ispite ministarstvo ima mogućnost da pravi selekciju, da postavi kompleksne i zahtjevne ispite da zahtijeva visok nivo vrlo širokog općeg obrazovanja, stručnih kompetencija, poznavanje stranih jezika, razumijevanje političkih i demokratskih principa, poslovnih odnosa, razumijevanje kulture i aktivnog odnosa prema muzici ili književnosti, odnosno visoke nivoe svega onoga što uključuje nastavnički poziv, a to je na koncu puno. Kada na tom ispitu postavimo visoke nivoe, onda neće svako moći ni biti nastavnik i priča o obrazovanosti bi bila drugačija. Danas, recimo, u Kantonu Sarajevo imate nastavnike engleskog koji ne znaju engleski, imate učitelje koji kažu da je Konjic u Kantonu Sarajevo, nastavnike fizike koji kažu da Isaac Newton nije imao pojma, nastavnike geografije koji od inozemstva idu samo na more. Prosvjetno-pedagoški zavodi su one institucije, ona uska grla koja trebaju vršiti selekciju i čije djelovanje je neophodno za postavljanje, kontrolu i održavanje kvaliteta stručnosti i obrazovanosti samih nastavnika, ali to su potpuno zapuštene i urušene institucije. Zamislite da uništimo ljekarsku komoru, servise za tehničke preglede auta i slično. Stručni ispit za nastavnika treba biti mnogo kompleksniji, svestraniji, zahtjevniji nego što je to danas. Jednim takvim ispitom postaje potpuno nebitno na kojem univerzitetu ko studira, nego je bitno samo koliko znanje je neko kroz studij stekao i da li s tim znanjem može položiti stručne ispite. Zašto bi neko studirao recimo na Univerzitetu u Sarajevu kada studijem matematike na nekom privatnom univerzitetu uz neku autobusku stanicu može u Sarajevu dobiti posao nastavnika matematike, jer je stručni ispti ispod svakog nivoa.

Govorili ste o nekim pojedinim aktuelnim problemima u školstvu. Koji su to naprimjer?

Tu mislim na javne rasprave o nekim predmetima. Da li treba i koliko i šta? Jedno vrijeme je vjeronauka bila ta koju su napadali i branili. Sad se kaže, ako dođe neko na vlast, ode vjeronauka. Pazite, vjeronauka u školama je kao predmet ušla devedesetih godina u okviru demokratizacije društva i zbacivanja komunističkog jednoumlja i to nakon što su je komunističke vlasti pedesetih godina 20. vijeka izbacile iz škola u okviru neke svoje demokratizacije društva. Pozivi za njeno ukidanje danas posljedica su odnosa prema tom predmetu u školama, a to je da služi za indoktrinaciju učenika ili da svako mora imati pet, a ako ima četri, onda se dijete prebacuje na alternativni predmet, a tu je valjda još lakše imati pet. Sve je to tačno, ali to je zato što kod nas ne postoji vizija za predmet vjeronauke u školama, a još manje za alternativne predmete. Država je potpuno neodgovorno organizaciju vjeronauke prepustila isključivo vjerskim zajednicama koje naravno nemaju javnu funkciju i mogu kroz vjeronauku ispunjavati neke svoje ciljeve bez preuzimanja odgovornosti. Samo država može odgovoriti očekivanjima da nastava vjeronauke ne bude upotrijebljena za bilo kakvu vjersku ili ideološku indoktrinaciju, nego za upoznavanje o sistemu znanja nastalog unutar religija, za informiranje i razmišljanje o religijama, njihovoj povijesti, aktuelnim pitanjima i društvenim problemima s aspekta religija.

I vjeronauka i alternativni predmet koji se u nekim evropskim državama naziva etika, moraju neophodno biti u školama, između ostalog jer su to predmeti na kojima nastavnik ima dovoljno vremena da s učenicima tretira moral kao kulturni, društveni i ljudski fenomen. U školi mora postojati predmet na kojem se govori o tome zašto je dobro biti moralan i koje su posljedice nemoralnog djelovanja. To nije samo po sebi jasno. Njemački filozof Immanuel Kant je čitavu filozofiju izgradio o čovjekovom moralu, i biti moralan se ne podrazumijeva, nego se uči, a mjesto gdje se neophodno uči je škola, jer država, zajedno s porodicom, ima zadatak i obavezu da izgrađuje ne samo moral nego svijest o moralu kod mladih ljudi. Nije zadatak škole samo da učenici ne pljuju po hodnicima, nego da kad čuju da je njihov drug ukrao nešto, barem u sebi osude to. U konačnici, da ne smatraju da je nezakonsko djelovanje dokaz vlastite sposobnosti i umijeća. Osim toga, ukoliko vjeronauku izbacimo iz škola, onda država gubi kontrolu nad tim, što otvara prostor da neke izolovane i tajne grupe preuzmu kontrolu nad vjerskom poukom nastojeći ostvariti neke svoje ciljeve van kontrole obrazovnih institucija. U tom smislu predmeti poput vjeronauke, a jednako i etike kao alternativnog predmeta, moraju dobiti i odgovarajući tretman u školstvu, koji je definiran kroz obrazovne koncepte države, a ne eksternih aktera.

Da li je i najnoviji primjer imenovanja maternjeg jezika u školama jedan od primjera loše školske politike?

Sljedeći primjer nemuštosti države ili bolje reći sarajevskog kantonalnog ministarstva o konkretnoj realizaciji školskih predmeta je ukidanje naziva b/h/s za maternji jezik u Kantonu Sarajevo i poziv da roditelji izaberu jedan od tri ponuđena naziva. Ne može više b/h/s, nego ili bosanski ili hrvatski ili srpski. Između ostalog, ovaj potez se obrazlaže time da, naučno gledano, ne postoji jezik koji se tako zove, nego se koriste zasebni nazivi. Mislim da to nije dobro obrazloženje. Najprije, jedno je naziv neke naučne discipline, a drugo naziv predmeta u školi. Mi imamo predmet koji se zove Moja okolina, ali nemamo naučnu displinu koja se tako zove, niti se iko mora očitovati o tome koja je to njegova okolina: Semizovac, Hadžići ili Trnovo. Naziv b/h/s je u biti otvoreni poziv na susret različitih kulturnih svjetonazora unutar BiH, a osiguranje širokog javnog prostora je opet jedan od zadataka države. Ovdje imamo opet potpuno pogrešno poredane prioritete i što je često slučaj u obrazovanju, ravnanje prema nekim uzorima koje uopće ne razumijemo.