Uspjeh projekta Komšića i Hadžikadića pod pritiskom ličnih ambicija
Demokratska fronta Željka Komšića u zadnje dvije godine ulaskom u vlast sa SDA, a naročito nakon odluke da ih podrži u Kantonu Sarajevo, uprkos ranijim porukama da do toga neće doći, politički ne stoji najbolje, i potreban je korak koji će onemogućiti potpunu političku marginalizaciju.
U istom periodu predsjednik Platforme za progres Mirsad Hadžikadić ostvario je značajne rezultate kako na izborima 2018. godine kao kandidat za člana Predsjedništva BiH, tako i na lokalnim izborima 2020. godine, gdje je njegova stranka, s obzirom da je tek nedavno osnovana, ostvarila značajan rezultat. Ipak, takav rezultat u trenutnim okolnostima, ne bi bio dovoljan politički kapital da se na parlamentarnim izborima napravi primjetan iskorak.
Kad se saberu glasovi sa zadnjih lokalnih izbora svih stranaka koje su navedene kao dio novog političkog projekta, dobijete približno 80.000 glasova, koji s obzirom na veliku političku iscjepkanost unutar bosanskog političkog faktora, mogu biti značajan faktor 2022. godine.
Pristanak predsjednika Socijaldemokrata BiH Envera Bijedića da bude dio ove priče, ne mijenja činjenicu da će Hadžikadić kao novo lice u politici i Komšić kao član Predsjedništva BiH, voditi glavnu riječ o smjeru politike buduće stranke i odnosu moći unutar iste.
Dva su faktora koja će u najvećoj mjeri utjecati na uspjeh projekta Komšić-Hadžikadić, prvi je, pitanje dogovora o kandidatu za člana Predsjedništva, a drugi, pitanje politike koju će voditi Dragan Čović, u slučaju da ne dođe do dogovora oko Izbornog zakona. Na prvi je moguće utjecati, na drugi nikako.
Hadžikadić se već ranije kandidovao za člana Predsjedništva BiH, kada je dobio približno 70.000 glasova, i nesumnjivo, s takvim razultatom sigurno ima ambiciju da se ponovo kandiduje. S obzirom na trenutnu Komšićevu poziciju, teško je očekivati da on odustane od Predsjedništva, a mogućnost kandidature obojice, čini se kao siguran put u poraz. Jedini smislen kompromis, koji bi donekle zadovoljio interese jednog i drugog, jeste da Hadžikadić bude predsjednik buduće stranke, a Komšić kandidat za Predsjedništvo.
Time bi se postigla dvostruka dobit, Komšić bi pokazao da je spreman svoj interes podrediti većem, i stvaranje dojma, koliko god bio (ne)istinit, distanciranja od Stranke demokratske akcije. S Komšićem kao predsjednikom, čak ni dojam.
S druge strane, ne dođe li do izmjene Izbornog zakona, a trenutno su pozicije jako udaljene, Dragan Čović bit će prinuđen ili da prihvati trenutno stanje stvari ili da dodatno radikalizuje situaciju teškom retorikom i blokiranjem budžeta odnosno održavanja izbora. Takva mogućnost je realna, naročito uzmu li se u obzir prijetnje Milorada Dodika u istom smjeru.
U tom slučaju Komšićeva popularnost će vjerovatno rasti jer on upozorava godinama, što su politički potezi HDZ-a potvrdili, da Čović nastoji potpuno zacementirati princip etničke demokratije. Pod utjecajem HDZ-a, dobar dio javnosti Komšića vidi kao osnovni problem u odnosima Bošnjaka i Hrvata, ne stavljajući u fokus da je u pitanju sukob dva različita koncepta, a ne ličnosti. Da sutra s političke scene odu Komšić i Čović, vjerovatno se ništa značajno u politici glavnih aktera ne bi promijenilo.
Nedavno je Čović za Večernji list izjavio da unitarna država zapravo predstavlja islamsku državu. Iako svoje glasače plaši unitarnom državom, ona je čak i sa trenutnim Izbornim zakonom jako daleko od toga. Zapravo sve se svodi na sumanutu tezu da bilo šta mimo "legitimnog predstavljanja" jeste put u šerijat.
Upravo će ovakva retorika neminovno dizati popularnost kako Komšiću tako i budućoj stranci, a sposobnost predsjednika DF-a da se podredi interesima nove stranke, biće odlučujući faktor koji će odrediti uspjeh spomenutog projekta.
