Njihova jedina "krivica" bila je što su bili uglavnom muslimani iz Sandžaka, siromašnog planinskog područja Srbije, piše AFP čiji su novinari podsjetili na ovaj stravični masakr koji se dogodio tokom prve godine krvave agresije na BiH u blizini granice sa Srbijom.
Gotovo četvrt stoljeća poslije rodbina žrtava zločina iz 1993. godine još uvijek čeka pravdu.
"Još uvijek smo slomljeni", kazala je Alomerovićeva kćerka Ramiza Mulić za AFP. "I ptice znaju šta se desilo, ali niko nam ne želi ništa reći ni pomoći da ublažimo svoju bol, bespomoć i poniženje".
Bojažljivi muslimani iz Sandžaka očajnički su pokušavali da se ne upletu u sukobe s druge strane granice. Nijazim Kajević, telekomunikacijski tehničar, bio je jedan od putnika u nesretnom vozu. Tog 27. februara 1993. godine vraćao se kući sa rođendanske zabave sina svog prijatelja u Beogradu kada je voz nepredviđeno zaustavljen u pograničnom selu Štrpci.
Izdala ih imena
Njega i druge muškarce koje su odala muslimanska imena oteli su članovi paravojne formacije poznate kao Osvetnici, na čijem čelu je bio osuđeni ratni zločinac Milan Lukić.
Kajevićev brat Nail za AFP je izjavio kako je siguran da je masakr izvršen i smišljen kako bi se protjerali muslimani iz Sandžaka.
"Njihov cilj je bio prisilno premještanje i zastrašivanje muslimana, što je na kraju i postignuto", poručio je. Prije rata u Srbiji je živjelo manje od tri posto muslimana.
Tišina iz Srbije
Samo četiri mjeseca prije ubistava u Štrpcima Osvetnici su presreli autobus sa 16 muslimanskih radnika iz sela Sjeverin, među kojima je bila i jedna žena.
Nikada više niko ih nije vidio.
Lukić je uhapšen 2005. godine u Argentini i osuđen na doživotni zatvor za ratne zločine koje je počinio, ali ne i za masakr u Štrpcima. Jedina osoba koja je osuđena za to bio je Nebojša Ranisavljević i to na 15 godina zatvora 2002. Osam godina poslije je izašao iz zatvora. Identitet ostalih osumnjičenih pročitan je u Ranisavljevićevoj ispovijesti na suđenju u Crnoj Gori. Njih 16 nakon rata postali su vlasnici kafana i prodavnica, a uhapšeni su 2014. godine u Republici Srpskoj i Srbiji. Jedanaest njih otišlo je na suđenje u Sarajevo, a ostali su pod istragom u Beogradu.
Neuspjeh Beograda da privede ikoga pravdi dokaz je da se muslimani još uvijek ne smatraju ravnopravnim građanima Srbije, mišljenja je Muamer Zukorlić, bivši sandžački muftija, a sada srbijanski zastupnik.
U gradu Prijepolju, domu nekoliko žrtava, podignut je spomenik na kojem stoji da svako ko u toj zemlji zaboravlja ubistva odustaje od budućnosti. Ubrzo nakon što su žrtve nestale, hiljade ljudi počelo se svakodnevno okupljati ispred gradske uprave tražeći odgovore.
"Svi smo bili uplašeni", prisjetio se Nail Kajević koji kaže da su se okupljali uprkos strahu.
Sedamnaestog marta 1993. godine tadašnji predsjednik Srbije Slobodan Milošević sletio je tamo helikopterom i obećao da će pronaći nestale, a kasnije se u Beogradu u četiri navrata susretao sa porodicama žrtava.
Nema oprosta
Neko vrijeme rodbina je vjerovala da su njihovi najmiliji razmijenjeni za srpske ratne zarobljenike, ali danas Kajević kaže da vjeruju kako je Milošević, kao "mozak Velike Srbije", znao sve o sudbini onih koji su nestali.
"Beograd odbija da rasvjetli ove zločine", rekao je Kajević. Rođaci žrtava žele da Evropski sud za ljudska prava naredi plaćanje naknade porodicama. Mulić kaže da nikada neće oprostiti ubicama njenog oca.
