Zlatko Paković: Proizvođači kulture genocida i danas to rade, BiH mora otvoriti ključna pitanja
Na daskama Narodnog pozorišta u Tuzli Paković Shakespeareovo djelo postavlja četiri stoljeća nakon njegove smrti, a prilagođena kreacija posebno je značajna zbog društveno-političkog ambijenta koji prevladava u BiH. Kroz ovu predstavu bh. društvo će imati priliku doživjeti duboku katarzu i izaći iz svojevrsnog hipnotisanog stanja u kojem se decenijama nalazi.
Ovaj društveno angažovani stvaratelj na početku razgovora za Klix.ba kaže da pozorište predstavlja mjesto i vrijeme u kojem se mogu uhvatiti skriveni zločini jednoga režima, odnosno mogu se objelodaniti i postati javni.
"Istovremeno, sve ono na čemu jedan režim počiva, a skriveno je, može se otkriti upravo na tom mjestu. Shakespeare nam daje jednu nevjerovatno bogatu priču o tome šta je moralno postupanje, a to je da su lična osveta i javno dobro potpuno različite stvari", kaže Paković.
Sve predstave koje je dosad režirao ostavljale su društveni pečat, međutim, najintenzivniji je bio u komadu "Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo". Kroz rad na ovom pozorišnom ostvarenju u Srbiji, skupa s ostalim članovima ekipe, susreo se sa raznim optužbama i prijetnjama.
"Društvo treba da se suoči s vlastitom odgovornošću. Najjednostavnije mogu reći da se u sredini u kojoj radim bavim onim sadržajima, ne samo koji se tiču te sredine, nego pred dotičnu publiku iznosim sadržaje za koje je ona odgovorna. Besmisleno je činiti suprotno jer bi to onda bilo nakazno i nemoralno, ali se to vrlo često dešava u pozorištima", navodi Paković.
Smatra da je jedno raditi predstavu o genocidu u Srebrenici u Sarajevu, a nešto sasvim drugo u Beogradu, gdje se, kako kaže, doveo u rizičnu situaciju.
"Ako bih ja na isti način radio predstavu o genocidu u Srebrenici u Sarajevu, nakon predstave u Beogradu, gdje sam govorio o krivičnoj odgovornosti vlasti i moralnoj odgovornosti društva, publiku bih gurnuo u pojam i osjećanje žrtve te bih mogao poslati poziv na osvetu, jednu vrstu resantimana i vrlo neugodnih osjećanja", smatra sagovornik portala Klix.ba.
Genocidna elita
Ako bi, kako ističe, govorio vrlo ružnim, idiotskim terminima, predstava je patriotska jer želi katarzu, društveno pročišćenje i skidanje lažne krivice sa građana koji za to nisu krivi, uz prosto usmjerenje kao onima koji su krivci.
"To je, prije svega intelektualna elita, koja je proizvela kulturnu atmosferu da se počine takvi zločini i ona je ostala nekažnjena i neprozvana. I dan danas to su najugledniji građani, a zlikovci koji su to počinili su manje ili više kažnjeni. Također, oni koji su proizveli kultru genocida to i danas rade, samo drugi sredstvima. To je problem na koji sam ja ukazao. To je suština pozorišta – da ukazuje na probleme", naglašava Paković.
Ovaj vrsni umjetnički stvaralac neuporedivno se više voli baviti bliskom budućnosti i imaginacijom, u odnosu na prošlost od koje se ne treba bježati. Nastavlja da i danas živimo društvenu prošlost jer je od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma prošlo 26 godina, a djeluje kao da se to desilo prije isto toliko dana.
"To je bukvalno i tako i to je naš problem. Šta se desilo sa tih 26 godina? Zašto stojimo u mjestu? Zašto nije došlo do protoka vremena i moralne katarze? Vrijeme ne zadržavaju samo oni koji su počinili zločine, nego i neki drugi ljudi. Ta pitanja moraju da se otvore u BiH, gdje nije hrđavo samo zato jer je jedna strana problematična, već što su se elite vlasti udružile i njima dobro ide dok je narodu veoma loše", stava je Paković.
Vjerske zajednice kao vlasnici društva
Na pitanje zbog čega toliko teško pada suočavanje s prošlošću i promicanju istine, Paković odgovor vidi u činjenici da postoji jedna politička elita, koja ima finansijsku potporu i moć, uz naglasak da joj takvo stanje i odgovora.
"Ona pod svojom šapom drži obrazovni sistem, uz izostanak odgovornosti kulturne elite, odnosno raznih književnika, akademika, vjerskih organizacija koje često imaju vrlo problematičan odnos prema društvu i ponašaju se kao da su vlasnici društva, odnosno da su građani i građanke neka njihova pastva ili stado, koje oni trebaju oblikovati po potrebi u čopor, krdo ili hordu", smatra Paković.
Shodno političkom ambijentu koji prevladava u BiH, Srbiji, ali i ostalim zemljama bivše Jugoslavije, naš sagovornik ističe da je teško prognozirati budućnost regiona.
"Vjerujte da to ne bih volio ni da znam. Kada sad zamislim da sam poslije 5. oktobra 2000. godine znao da ću u 2021. imati i dalje Vučića na vlasti i cijelu ovu bulumentu besprizornih ljudi, poput one trojke u BiH, teško da bih bio srećan. Naprotiv, mislim da bih pao u duboku depresiju i teško da bih uradio ijednu od ovih 20 ili 30 predstava", kaže Paković.
Kroz svoju profesiju lično radi na oblikovanju budućnosti, dajući podsticaj društvu. Jedan od takvih radova u nastajanju svakako je i predstava Hamlet koju kreira sa tuzlanskom pozorišno ekipom.
"On (Hamlet, op.a.) umire na ozaren način jer nije proćerdao život sa svojih 30 godina, koliko je imao u trenutku kada je ubijen. Njegov život je neuporedivno bogatiji od mnogih života koji su duplo dugovječniji, ali nisu služili ničemu", dodaje naš sagovornik.
Na pitanje u kojoj mjeri regionalna pozorišna scena danas ima slobodu obrađivanja aktulnih teme, te pozivanja javnosti na propitivanje društevnih anomalija, ovaj redatelj odgovara kroz svoj lični primjer iz Potočara, gdje nije uspio doživjeti izvedbu predstave "Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo", iako je prvobitno sve bilo dogovoreno.
"Zašto? Nekome je to bio problem. Zašto? To treba pitati toga nekoga. Znate, imate ljude koji moje predstave hvale, trče na scenu i govore da nešto takvo dotad nisu vidjeli. To se sve dešava dok nisu u poziciji da odlučuju gdje bi one mogle igrati. Dolaskom, naprimjer, na mjesto direktora pozorišta, dobijaju nekakvu moć te vas nikada ne pozovu. Znate, danas je došlo do jedne negativne selekcije, odnosno regrutovanja ljudi za određene pozicije i što imaju manje ljudskih i humanih vrijednosti dobijaju veću moć. Vrlo je rijetko da na pozicije danas dolaze moralni ljudi, kao što je to slučaj u Narodnom pozorištu u Tuzli", smatra Paković.
Nacionalnost i religija nisu ljudska osobina
Smatra da kultura i umjetnost danas mogu doprinijeti pomirenju među ljudima i učiniti prostor regije boljim mjestom za život, navodeći primjer Tuzle, za koju je kazao da uz Istru predstavlja enklavu u kojoj najmanje živi nacionalizam, glupava pojava, ideologija i omama ravna drogi.
"Neko u BiH treba ispitati i baviti se time zašto postoje, ne samo grozne stvari, već i takve sredine u kojima to stvarno nije bitno jer nacionalnost i religija nisu nikakva ljudska osobina. Ljudska osobina je da vi u tim okvirima pokazujete humane činove, riječi i govor, odnosno da se ponašate kao ljudska bića. Ljudima nas ne čini to što smo ove ili one vjere ili nacije, mi to nismo ni birali, već isključivo naša djela", ukazuje Paković.
Pred sami kraj našeg razgovora, osvrnuli smo se i na mlade glumce sa kojima ovaj redatelj i dramaturg radi. Prekrasnim smatra kada bi se škola rada i glume koju je uspostavio sa ekipom iz Tuzle nastavila kroz nove projekte, stasavajući dodatno na svom umjetničko putu.
"Najvažnija lekcija koju mladi glumci moraju i trebaju naučiti je ona da biti glumac prije svega znači biti čovjek. Kao glumac vi ste javna ličnost i svake večeri kada izađete na scenu imate privilegiju da u javnom prostoru obdjelavate javno vrijeme zajedno za sve ljude koju gledaju predstavu. To je ogromna odgovornost i trebate je iskoristiti, odnosno saopćiti istinu sa scene. Glumac je onaj koji govori, odnosno pleše istinu", poručio je Paković koji je razgovor za Klix.ba završio univerzalnim riječima: "Može se živjeti, a ne biti. Može se umirati, a biti".
