Sedina sanja o BiH koja liči na Švicarsku: Borba za Bosnu se nastavlja i dok ima nas, ima i nje
Govorila je o buđenju bosanske mladosti u dijaspori, želji da Bosna i Hercegovina jednoga dana bude poput Švicarske, sretna i sigurna zemlja u koju se vraćaju protjerani Bosanci i Hercegovci, a ne zemlja iz koje se odlazi.
Sedina je rodom iz Glogove kod Bratunca. Prve godine djetinjstva joj je oduzeo rat u kojem su zgažena sva njena prava. Pravo na zaštitu od nasilja i zlostavljanja, pravo na ime, državljanstvo, hranu i školovanje.
"Sva su mi prava oduzeli. Brata Hasana koji je rođen '92, smo starija sestra Merisa i ja čitav rat zvale "seko" da bi ostao živ. Dobro se sjećam koliko smo gladni bili i kako sam molila bracu da mi ostavi malo mlijeka u flašici. Seka je išla od vrata do vrata sa šoljicom da je napuni mlijekom. Zaboravila sam bila ukus hljeba i otkrila ga ponovo u Mejdanu kad smo prešli na "slobodnu teritoriju". I danas osjećam onaj poseban miris. Braco se mnogo razbolio. Mama se bojala da ćemo umrijeti od gladi ili bolesti. To je plašilo više od granata pa je odlučila da napustimo Bosnu", ispričala nam je Sedina.
Oteto djetinjstvo
Imala je pet godina kada su stigli u Švicarsku u decembru 1994. Djevojčica koja je prva slova naučila iz novina u podrumu i ratnih pjesama, dijete kojem su oteli oca, dom i djetinjstvo.
"Ja sam ponosna kćerka rahmetli Seada Delića. Moj je babo imao samo 27 godina kada je stao, bez ikakve opreme, u odbranu Bosne i Hercegovine. Ubili su ga 1. juna 1992. Do zadnjeg daha se borio za Domovinu. Meni nikad neće biti svejedno, ne mogu biti ravnodušna jer ne mogu dozvoliti da je moj otac uzalud dao život. On je moja domovina", kaže Sedina.
Rat je učinio odraslom, a sve što je preživjela s porodicom činilo je drugačijom kao i njene poglede na svijet.
"Trebalo mi je 12 godina da probijem led i počnem pričati o logorima u kojima smo bili, o Srebrenici, o bijegu iz Bosne. Nisam htjela ničije sažaljenje jer sam bila sretna što sam preživjela, ponovo imala krov nad glavom i mogla jesti kad god osjetim glad, što nema granata. Sjećam se da je 1996. godine, prije zimskog raspusta, učiteljica pitala šta bi željeli da nam Djeda Mraz donese? Ja sam, sa šest godina odgovorila da imam već sve i da osim oca ničega nisam željna. Tačno godinu prije toga, bježali smo, pješke, kroz šume, kako bi svaku granicu prešli do Švicarske. Moja stvarnost je bila nespojiva sa realnošću drugih pa sam je godinama čuvala samo za sebe. Mnogo sam pisala i to je za mene bila jedna vrsta terapije", ispričala nam je Sedina.
U Švicarskoj se školovala za socijalnog pedagoga, a najviše je radila sa djecom sa posebnim potrebama, ispunjavajući tako i nedostatke vlastitog djetinjstva.
"Državljanstvo BiH nisam imala do 2008. godine, kao "političkoj izbjeglici" u Švicarskoj, oduzet mi je bh. pasoš. Te godine sam ispunila sve zahtjeve kako bih dobila švicarsko državljanstvo i od te godine sam ponovo Bosanka i zvanično", priča Sedina.
Kada je shvatila da je njena generacija posljednja koja može svjedočiti o ratu i genocidu odlučila je da ne šuti o tome, već djeluje. Da se ne ponovi nikome!
Svjedoci genocida
"Moja generacija je morala, često sama, 'razvezivati' te veze prošlosti da bi shvatila svoje postojanje. Uzalud je nadati se zaboravu, ali mislim da možemo biti ponosni jer smo se uspjeli osloboditi određenih uspomena i transformirati ih u snagu, osnivanjem udruženja za pomoć drugim ljudima da pronađu put do otpornosti. Postala sam predstavnica stranih zajednica u gradu Sion, predsjednica BiH udruženja, član komiteta Komisije bijelih traka i član tima "Echo iz Bosne". Bavimo se promocijom bosanskog jezika, historije i kulture. Često nas uzimaju za primjer integracije jer smo se prilagodili uslovima života u Švicarskoj, tradiciji i običajima, zadržavajući s ponosom rodnu kulturu koju dijelimo sa Švicarcima. Ponosno nosimo grb naše zemlje porijekla i činimo je poznatom gdje god nas ima", ispričala je.
Međutim, kriza u Bosni i Hercegovini probudila je strah da se ponovi scenarij iz 1992-1995.
"Teško je vjerovati da su ljudi na vlasti u BiH dopustili da dođe do ove krize. Različito je danas. Traumatizirana djeca rata su odrasla u snažne osobe koje su spremne na svaki demokratski način stati u odbranu BiH. Dijaspora ima veoma važnu ulogu, predstavljamo 50% bh. stanovništva. Naš glas može mnogo da teži na vagi sljedećih izbora. Vjerujemo da možemo da utičemo pozitivno i smatramo da je krajnje vrijeme da Bosna i Hercegovina postane zemlja poput Švicarske. Smatramo da je švicarski federalizam najbolji primjer za multikonfesionalnu zemlju kao što je BiH. Želimo da mladi prestanu odlaziti. Mnogi među nama maštaju o tome, kao naši roditelji prije nas, vratiti se, živjeti u BiH. Ali, nažalost, i nakon 30 godina, to je još samo san. Danas sam i ja roditelj, činjenica, da ne mogu u Bosni pružiti sigurnost na svakom nivou svom sinu, mi ne dozvoljava da planiram povratak. Vraćamo se redovno jer želim da i on bude vezan za, 'maminu Bosnu' kako je zove. A mamina BiH je od Neretve do Drine, od Save do Mora, od Prijedora do Bratunca, zemlja koja ljude spaja, a ne razdvaja", kaže Sedina.
Predsjednica Udruženja Bosanaca Siona i članica pokreta "Echo iz Bosne" jedna je od onih koji nastavljaju graditi veze između Bosne i dijaspore i planiraju obilježavanje 30. godišnjice nezavisnosti BiH sa porukom.
"Ne damo je! Kolektiv 'Echo iz Bosne' u koordinaciji sa drugim gradovima po svijetu, u Ženevi u nedjelju 6. marta slavi i brani nezavisnost jedinstvene i suverene Bosne i Hercegovine. Sada više nego ikada. Echo je buđenje bosanske mladosti u dijaspori koja se stavlja na raspolaganju domovini. Naše aktivnosti se kreću od prevencije/priznavanja genocida do interkulturalnih proslava, obilježavanja važnih datuma, ali i slavljenja života. Naša ljubav prema našoj zemlji porijekla nam je najveći vjetar u leđima, motiv koji nas pokreće, koji nam daje zalet i animira čitav život.Borba za Bosnu se nastavlja i dok ima nas, ima i nje!", zaključuje Sedina.
