Optužnica protiv Šešelja sastojala se od devet tačaka. U tri tačke se teretio za zločine protiv čovječnosti za progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, deportacije i prisilno premještanje. U šest tačaka optužnice Šešelj se teretio za kršenje zakona i običaja ratovanja - za ubistvo, mučenje i okrutno postupanje te bezobzirno razaranje i pljačka javne ili privatne imovine.
Vijeće je odlučilo sljedeće: Tačka 1, progon zločin protiv čovječnosti, optuženi nije kriv, tačka 4, povreda običaja ratovanja, optuženi nije kriv, tačka 8, mučenje kao povreda zakona, većina proglašava da optuženi nije kriv, tačka 9, okrutno postupanje, većina smatra da nije kriv, tačka 10 protjerivanje kao zločin protiv čovječnosti, većina nalazi da nije kriv, tačka 11 nečovječna djela i prisilno premještanje, većina smatra da nije kriv, tačka 12 bezobzirno razaranje sela, većina nalazi da nije kriv, tačka 13 razaranje ili namjerno uništavanje institucija, većina nalazi da nije kriv, tačka 14, pljačka javne ili privatne imovine, optuženi nije kriv.
Šešelj se ranije izjasnio da nije kriv ni po jednoj tački optužnice. Branio se tvrdeći da je Haški tribunal nelegalan i nelegitiman, da se protiv njega vodi politički postupak te je odbio pozivati svjedoke odbrane.
Šešelj nije negirao postojanje plana o stvaranju Velike Srbije, kao i pojedine zločine. Ipak, tvrdio je da njegovi dobrovoljci nisu bili pod njegovom kontrolom, kao i da je ideja Velike Srbije imala drugi karakter od onoga što je tvrdio tužilac. Što se tiče Ratnog štaba kojim je predsjedavao, Šešelj je tvrdio da se nije radilo o vojnom štabu iako je imao takav prizvuk. Regrutovani dobrovoljci kasnije su bili uključivani u VRS ili JA i nisu bili pod njegovom kontrolom. Za naziv “četnik” Šešelj je tvrdio da je zloupotrebljavan i da su ga koristili i drugi, a ne samo dobrovoljci SRS-a.
Sudsko vijeće je konstatovalo izvijesnu nepreciznost u optužnici. Tužilac je napravio razliku između krivičnih djela koje je optuženi lično počinio i drugih krivičnih djela koja su počinjena u okviru udruženog zločinačkog poduhvata. No, naknadno su ove dvije kategorije pomiješane jer je, smatra vijeće, tužilaštvo tvrdilo da su sva djela počinjena u okviru UZP. Također, tužilaštvo se kolebalo između etničkog čišćenja i kontinuiteta teritorija. Tužilac koristi i neskladno termine nasilje i zločini.
Vijeće je zaključilo da su se od augusta 1991. srpski dobrovoljci morali priključiti Teritorijalnoj odbrani Srbije. Vijeće je raspravljalo o pripadnosti dobrovoljaca koji su nazivani "Šešeljevci".
Dobrovoljci SRS-a bili su potčinjeni vojnoj hijerarhiji na ratištima i Šešelj nad njima nije mogao imati nikakav autoritet od trenutka njihovog uključenja u vojne jedinice. Vijeće je utvrdilo da su postojale sljedeće paravojne jedinice: Arkanovci, Dušan Silni, Crvene Beretke, Žute ose, Jedinica Vasilija Vidovića, Golićeva jedinica, Jedinica Karađorđe, Srpska garda SPO, Brnetova jedinica i jedinica Slavka Aleksića.
Analiza je pokazala da su se Šešeljevci mogli identifikovati prema izgledu i odjeći ali da taj kriterij nije uvijek odlučujući. Vijeće je pažljivo identifikovalo ko su bili pripadnici Šešeljevaca ne povezujući uvijek naziv četnik sa Šešeljevcima.
Regrutovanje Šešeljevaca se najčešće vršilo u štabu SRS u Beogradu ili na općinskim nivoima. Nije sporno da je SRS regrutovao dobrovoljce i slao ih u druge formacije u BiH i Hrvatskoj. Vijeće zaključuje da pripadnost SRS nije bio kriterij za regrutovanje jer je bilo dobrovoljaca koji nisu bili članovi SRS ili su to tek naknadno postali. Ako je Šešelj i imao određeni autoritet ti dobrovoljci mu nisu bili potčinjeni kad su učestvovali u vojnim operacijama.
Dobrovoljci SRS-a bili su potčinjeni vojnoj hijerarhiji na ratištima i Šešelj nad njima nije mogao imati nikakav autoritet od trenutka njihovog uključenja u vojne jedinice. Vijeće utvrđuje da su postojale sljedeće paravojne jedinice: Arkanovci, Dušan Silni, Crvene Beretke, Žute ose, Jedinica Vasilija Vidovića, Golićeva jedinica, Jedinica Karađorđe, Srpska garda SPO, Brnetova jedinica i jedinica Slavka Aleksića. Vijeće je zaključilo da nema dovoljno dokaza da je Šešelj bio povezan sa nekim jedinicama niti ima hijerarhijske veze sa nekim od ovih grupa. Šešelj se distancirao od nekih od ovih grupa nakon zločina. Sa nekim od dobrovoljačkih jedinica SRS-a je bio povezan. Jedinice Slavka Aleksaića i Brneta bile su sastavljene od pripadnika SRS koje SRS nije poslao na sarajevsko ratište.
Tužilaštvo nije uspjelo dokazati van svake sumnje da je postojao sistemski napad na civilno stanovništvo u Hrvatskoj i BiH na navedenim područjima, u razdoblju na koje se odnosi optužnica. Dokazi koji su podneseni i razmatrani utvrđuju da je postojao oružani sukob dviju neprijateljskih strana. Većina smatra da Tužilaštvo nije sucima pokazalo na jasan način da su civili koji nisu sudjelovali u sukobu, da su bili masovni cilj napada. Većina ne može odbaciti argument odbrane da su civili bježali iz područja sukoba kako bi se sklonili u sela i gradove gdje je većinsko stanovništvo bilo iste etničke skupine, a autobusi koji su ponuđeni u tu svrhu nisu bili prisila, već su ponuđeni na humanitarnoj osnovi.
Vijeće smatra i da se u slučaju Vojvodine ne radi o području vojnog sukoba. Tužilac nije pokušao da uvjeri vijeće da je postojala veza između sukoba u Vojvodini i u drugim dijelovima. Vijeće je uočilo manjkavost i nedostatak dokaza zašto su odlazili pojedini mještani iz Vojvodine. Vijeće je konstatovalo da se opisano zlostavljane civila u Hrtkovcima ne može smatrati sistematskim napadom na civile. Predočeni dokazi su pokazali da se ne radi o rasprostranjenim djelima već o ličnim motivima da se osigura smještaj. Iako je Šešelj pozivao na protjerivanje Hrvata, vijeće je uočilo da Šešelj nije direktno učestvovao u onome što tužilaštvo naziva protjerivanjem.
Vijeće smatra da bi postojao UZP on mora biti kriminalan ili bar sredstva za njegovo ostvarenje. Vijeće u pristupu tužilaštva vidi niz nedosljednosti. Tužilaštvo je tvrdilo da je sama ideja Velike Srbije implicitno kriminalna. Tužitelj je iznio tvrdnju da je dio UZP bio proglašenje većeg dijela Hrvatske i BiH sprskim teritorijama, preuzimanje institucija i naoružavanje lokalnih Srba i na kraju počinjenje zločina. Vijeće smatra da uspostavljanje srpskih autonomnih oblasti, bez stavljanja u kontekst otcjepljenja BiH i Hrvatske, zamagljuje hronologiju ili iskrivljuje događaje. Prema mišljenju vijeća projekt Velike Srbije je politički, a ne kriminalni. Dokazi uzeti u cjelini ne omogućavaju da je proglašenje autonomije Srba u BiH i Hrvatskoj rezultat kriminalne namjere. Slanje dobrovoljaca ne ukazuje na zločinački cilj već može ukazivati na želju odbrane Srba, zaključilo je vijeće.
Kontekst rata mogao mu je dati solidno opravdanje, a propisi SFRJ dozvoljavali su korištenje dobrovoljaca. Vijeće je konstatiralo da Šešelj nije bio nadređen dobrovoljcima na terenu, a samo njihovo slanje na ratišta nije bilo kriminalno. Ovim se ne žele umanjiti zločini koje su počinili dobrovoljci u kojima su dobrovoljci, možda sudejlovali. Vijeće je konstatovalo samo da slanje tih dobrovoljaca ne ukazuje na to da je Šešelj znao za zločine ili ih je naređivao.
Dokazi ukazuju, smatra vijeće, da je dogovor Miloševića i Šešelja bio očuvanje Jugoslavije ili tradicionalnih srpskih teritorija, ali da nije postojao udruženi zločinački poduhvat. Vijeće je zaključilo i da treba odbaciti optužbe za da je Šešelj fizički učestvovao u progonima, deportacijama, prisilno premještanje.
Vijeće nije utvrdilo ni da je Šešeljev govor u Hrtkovcima doveo do kampanje progona Hrvata. Govori u Skupštini Srbije 1992. zaključuje da se radilo o jasnim pozivima da se protjeraju Hrvati. Ipak, Vijeće smatra da te riječi, s obzirom da su izgovorenu u slučaju kada je SRS bio opozicija, predstavlja alternativni progon koji nikada nije proveden. Stoga, Vijeće ne zaključuje da je time počinjen ratni zločin. Vijeće zaključuje da nije dokazana uzročno-posljedična veza između Šešeljevih govora i zločina u Mostaru, Sarajevu, Vukovaru... Vijeće nije u mogućnosti da okvalificira Šešeljeve govore kao poticanje na zločine.
Podsjećamo, četnički vojvoda i vođa srpskih radikala optužen je za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti od 1991. do 1993. godine, počinjene protiv nesrpskog stanovništva u Hrvatskoj, BiH i protiv vojvođanskih Hrvata, na koje je poticao govorima mržnje i slanjem svojih dobrovoljačkih snaga u Hrvatsku i BiH.
Šešelj je izricanje presude dočekao je u Beogradu. To je svojevrsni presedan u praksi Haškog tribunala. Šešelj je prošle godine pušten na privremenu slobodu nakon što mu se pogoršalo zdravstveno stanje. Ideolog i organizator masovnih srpskih zločina Šešelj najavio je da će u podne održati konferenciju za novinare u sjedištu Srpske radikalne stranke u Beogradu.
Elon Musk o transrodnoj kćerki koja ga se odrekla: "Woke virus" je ubio mog sina
