Evo koje zemlje imaju najobrazovanije političare i da li visok stepen obrazovanja znači i bolji rad
Politolozi godinama porede vrste ljudi koji osvajaju mjesta u nacionalnim parlamentima. Smatraju da je prilično lako pratiti starost izabranih poslanika (globalni prosjek je sada 51) i udio žena (još uvijek samo 27 posto).
Imali su malo više problema da ispitaju kako se druge osobine razlikuju među političarima u različitim zemljama. Dva skupa podataka objavljena u oktobru i novembru to ipak rješavaju. Oni pomažu naučnicima da uporede obrazovanje izabranih političara.
Prva, koju su sastavili istraživači sa šest univerziteta, prikupila je biografske podatke o blizu 20.000 parlamentaraca u 97 zemalja između 2015. i 2017. To je najsveobuhvatnije istraživanje do sada. Budući da se put u politiku ne mijenja mnogo čak ni kada se vlade mijenjaju, podaci vjerovatno odražavaju trenutnu stvarnost.
Studija je pokazala da je u prosjeku 78 posto poslanika imalo najmanje osnovne, dodiplomske studije, a da ih je 40 posto imalo postdiplomske. Te brojke su daleko iznad sveukupnog svjetskog prosjeka obrazovanosti kod ljudi (koji u bogatim zemljama trenutno iznosi 35 posto, odnosno 15 posto u siromašnijim). Rang ispod uključuje 56 zemalja koje imaju populaciju veću od dva miliona i podatke za najmanje 90 posto zakonodavaca.
Ukrajina je imala najveći udio zakonodavaca sa postdiplomskim studijama; skoro četvrtina je imala doktorat kada su podaci prikupljeni. Akademske titule su dugo bile od pomoći u politici Ukrajine: svi njeni predsjednici od nezavisnosti 1991., osim Volodimira Zelenskog, tvrdili su da imaju doktorske titule. Čak i mlađi i raznovrsniji parlament, izabran 2019. godine, uključivao je sličan udio poslanika sa doktoratom.
Ostala mjesta s visoko akreditiranim zakonodavcima uključuju Južnu Koreju, gdje blizu jedna trećina zakonodavaca ima doktorat i SAD, gdje više od dvije trećine ima postdiplomske studije.
Za poređenje, Italija, Norveška i Velika Britanija imaju visok udio poslanika sa samo srednjom školom. Sir Lindsay Hoyle, na primjer, postao je predsjedavajući britanskog Donjeg doma, a da nije otišao na univerzitet. Luigi Di Maio i Matteo Salvini, političari protiv establišmenta u Italiji, napustili su univerzitet.
Druga studija, koju su sproveli istraživači iz Čilea, oslanjala se na uzorak od 6.000 zakonodavaca u blizu 30 zemalja 2023. godine. Ona otkriva da u Sjevernoj Americi i Latinskoj Americi diplomirani pravnici imaju tendenciju da čine najveće blokove u nacionalnim zakonodavnim tijelima. S druge strane, Nordijci su ljudi koji su studirali društvene nauke, kao što je ekonomija. Velika Britanija bira neobično veliki broj zakonodavaca čija najviša diploma dolazi iz umjetnosti i humanističkih nauka, kao što su historija ili klasika.
Mogu li birači na mjestima gdje političari imaju puno slova ispred svojih imena očekivati da njihovi lideri rade svoj posao bolje od prosjeka? Malo je empirijskih dokaza koji to podržavaju. Studija objavljena 2015. godine ispitivala je učinak članova američkog Kongresa tokom 20. stoljeća. Utvrđeno je da oni sa fakultetskim diplomama ne ostaju duže na funkcijama, ne donose više zakona i ne dobijaju reizbor češće od onih bez njih.
Novija studija u Španiji pokazala je da gradonačelnici sa diplomama nisu bili ništa bolji od drugih u smanjenju nezaposlenosti, balansiranju budžeta ili privlačenju novih građana u svoje gradove. Zemlje koje pune svoje parlamente advokatima ne uživaju značajno čvršću vladavinu prava, navodi se u dokumentu. I, u cijelom svijetu, najobrazovaniji političari gube na izborima približno istom stopom kao i kandidati koji imaju niže formalno obrazovanje.
Pa ipak, ljudima bez diplome je sve teže upisati svoja imena na glasačke listiće. Nacionalna zakonodavna tijela, barem u pogledu obrazovanja, postala su manje nalik populaciji koju bi trebali predstavljati. To bi moglo imati nesretne posljedice. Tip ljudi koji stiču neuobičajeno skupo obrazovanje obično ima drugačije prioritete od 'običnog' čovjeka. Građani postaju manje skloni glasanju ako ne vide ljude poput sebe na glasačkim listićima. U prosjeku, parlamenti širom svijeta postepeno postaju sve mlađi, i nešto više ženski. Ali i oni postaju elitniji.
