Granice iranskog nuklearnog dogovora: Zašto se mane originalnog sporazuma ne rješavaju?

Ukoliko se uspješno dogovore, države potpisnice Zajedničkog sveobuhvatnog akcionog sporazuma poznatijeg kao Iranski nuklearni sporazum ublažit će odnose između SAD-a i Irana dozvoljavajući Iranu da se vrati u globalni finansijski sistem te na taj način omogućiti Teheranu ekonomsku dobit u bližoj budućnosti koji će zauzvrat ograničiti proizvodnju obogaćenog uranijuma, centrifugalno testiranje i prihvatiti povećane međunarodne inspekcije nuklearnog programa.

Neizvjesna budućnost dogovora o nuklearnom programu riskira da bude samoispunjavajuće proročanstvo. Sumnje u opstojnost sporazuma dugoročno ne ohrabruje kompanije da posluju sa Iranom što suštinski čini dogovore nestabilnim i tako utječe na odnos SAD-a i Irana.

Ako se uspješno implementira, ovakav sporazum omogućit će Iranu da slobodno prodaje naftu po višim cijenama što će samo po sebi rezultirati naplatom milijardi dolara dodatnih prihoda svaki mjesec. Iranski bankarski sistem će se ponovno moći povezati sa globalnim finansijskim sistemom, a poslovanje će se proširiti povećavajući tako prisustvo brojnih azijskih i europskih kompanija na teritoriji te zemlje.

No, priča o Iranskom nuklearnom sporazumu naučila je Teheran oprezu budući da čak i smanjenje sankcija nužno ne motivira kompanije da vjeruju u njegovu održivost i ne doprinosi mnogo poboljšanju imidža koji je narušen sankcijama.

Europske banke najviše zabrinjavaju destabilizirajuće aktivnosti koje Iran poduzima u regiji kao i uloga Islamske revolucionarne garde. Guverner Centralne banke Irana izjavio je: "Da vam objasnim šta se dogodilo prije tri mjeseca kada se trebao implementirati sporazum - skoro ništa".

Koliko god zahtjevni se činili pregovori za implementaciju sporazuma 2016. godine, zbog trenutnih prilika na svjetskoj sceni takvo nešto bit će još teže uraditi danas jer se u samoj srži sankcija ne nelazi garancija da će se ekonomije država kojima su one nametnute oporaviti.