Izbori u Belgiji: Pet osoba želi na čelo najkompleksnijeg političkog sistema na svijetu
Kako bi shvatili politički sistem Belgije, moramo uzeti u obzir unutrašnji ustroj ove zemlje. Belgija je suštinski podijeljena na tri regije - Flandriju, Valoniju i distrikt Brisel, koji predstavlja glavni grad ove države.
Međutim, to je tek početak. Politički gledano, Belgija ima čak sedam parlamenata ili vijeća, koji imaju, manje-više, jednaku snagu. Osim državnog parlamenta, podijeljenog u dva doma, svaka grupa u samoj državi ima svoj parlament ili vijeće.
Drugim riječima, postoji parlament ili vijeće za sve tri regije (Flandrija, Valonija, Brisel), a i za sve tri nacionalne grupe (njemačka, francuska, flemiška odnosno nizozemska).
Da stvar bude komplikovanija, ne postoji tačna hijerarhija između ovih parlamenata i vijeća. Svaka odluka koju donese se aplicira na njihovu regiju/grupu, bez obzira na druge odluke koje bi mogao donijeti državni parlament. Tako da, ako živite u Briselu, imate pomalo komičan broj nivoa vlasti kojim se možete obratiti, u zavisnosti koji problem imate.
A kako sve nije dovoljno komplikovano, treba još dodati i da je Belgija, barem na papiru, monarhija. Kralj Philippe je zadužen za određivanje mandatara za formiranje državne vlasti, mada je to ceremonijalna uloga koju on radi u skladu s izbornim rezultatom.
Treba uzeti u obzir i službene jezike ove države. Na teritoriji cijele Belgije službeni jezici su nizozemski, njemački i francuski. Također, pri formiranju državne vlasti, broj ministara koji pričaju nizozemski i francuski mora biti jednak, s tim da premijer može biti iznimka.
Sve ove komplikacije u političkom sistemu dovode nas do činjenice da je Belgija svjetski rekorder u dužini procesa formiranja vlasti. Aktuelnom premijeru Alexanderu De Croou je bilo potrebno čak 494 dana da formira aktuelnu vlast, od regionalnih i federalnih izbora održanih 2019. godine.
Za nekoliko dana, tačnije 9. juna ove godine, Belgijanci opet idu na izbore, a imajući u vidu kompleksni sistem vlasti koji postoji u ovoj državi, očekuje nas pravi politički haos.
Trenutno, čak pet osoba ima ambicije da nakon ovih izbora sjedne na mjesto premijera ove države. To su spomenuti De Croo, Bart De Wever, Charles Michel, Sophie Wilmès i Paul Magnette.
Najmanje šanse daju se De Croou, koji je istakao i ambiciju da iz nacionalne politike potencijalno pređe u nadnacionalnu, odnosno da preuzme neku poziciju unutar Evropske unije.
Kao član umjerene stranke iz Flandrije, De Croo bi bio jasan odgovor na težnje ovog dijela Belgije za većom autonomijom, potencijalno i otcjepljenjem. Ipak, ta stranka trenutno uživa samo 10 posto podrške, prema posljednjim anketama, te je realnija opcija da De Croo belgijske fotelje zamijeni s evropskim.
Ako bi premijer opet dolazio iz Flandrije, veće šanse daju se Bartu De Weveru, mada bi njegov izbor bio poprilično ironičan. De Wever predvodi stranku N-VA koja pripada desnici, a čiji je glavni cilj otcjepljenje Flandrije od Belgije. Najbolji argument za njegov izbor je "prst u oko" ekstremno desnoj stranci iz Flandrije, koja bi bila nominalni izborni pobjednik izbora u ovoj belgijskoj regiji.
De Wever je jasno istakao da želi promjenu unutrašnjeg ustroja države iz "federacije" u "konfederaciju", što je naveo i kao cijenu njegove podrške za državnu vlast.
Ostali potencijalni kandidati za premijera dolaze iz Valonije, dijela Belgije gdje se većinom govori francuski jezik. U Valoniji je situacija dosta drugačija, u smislu vizije za budućnost Belgije. Francuske partije iz ovog dijela Belgije dijele se većinom po ekonomskim pitanjima, gdje glavnu riječ vode socijalisti i partija desnog centra.
Paul Magnette je kandidat koji ima najbolje predispozicije. Njegova socijalistička stranka ima veliku podršku među građanima Valonije, a on je i 2020. godine, zajedno s De Croom dobio mandat od kralja za formiranje vlasti. Također, on je više puta istakao svoju ambiciju za mjesto premijera.
Najveći problem s izborom Magnettea je činjenica da vlasti nema bez flanderskih stranaka, koje socijaliste ne gledaju kao partnere. Bilo da je riječ o separatistima ili umjerenoj desnici koju predstavlja De Wever, socijalisti nisu poželjni za formiranje vlasti, što bi mogao biti kraj Magnetteovih ambicija za mjesto lidera državne vlasti.
Tu bi mogla "uskočiti" Sophie Wilmès, članica stranke desnog centra MP u Valoniji. Ona je već jednom bila premijerka, te je pokazala ambiciju da opet zasjedne u ovu fotelju. Pri tome, partnerima iz Flandrije bi stranka iz koje dolazi Wilmes mogla biti savršen partner, za razliku od socijalista ili drugih stranaka lijeve političke orijentacije.
Ipak, Wilmes ima sličan problem kao De Croo - njena stranka možda neće imati dovoljno glasova da traži mjesto premijera. Po anketama je njena partija tek peta u cijeloj Belgiji, te je koalicioni kapacitet, u najmanju ruku, upitan.
Vrijedi istaći i Charlesa Michela, još jednog bivšeg premijera Belgije i aktuelnog predsjednika Evropskog vijeća. On također dolazi iz stranke kojoj pripada Wilmes, te ima dobre odnose s predsjednikom stranke Georges-Louis Bouchezom.
Važno je naglasiti da je ovo, ipak, nerealna opcija. Michel nema veliku podršku među drugim članovima stranke zbog svojih poteza vezanih za izbore za Evropski parlament (također zakazani za 9. juni), pa bi bila upitna podrška za njegov izbor na mjesto premijera.
Koliko god prestižno, mjesto premijera Belgije nije nešto na čemu se može zaviditi, a posebno je to slučaj sada. U Flandriji je sve jači "anti-Belgijski" sentiment, a to se ogleda u izrazito dobrim predizbornim očekivanjima za ekstremno desnu stranku Vlaams Belang.
Radi se o stranci čiji je glavni cilj otcjepljenje ove regije od Belgije, zbog čega ih vjerovatno niko neće razmatrati za partnere. Posebno je to slučaj za stranke iz Valonije, koji posebno ne žele asocijaciju sa separatističkom desnicom iz sjevernog dijela Belgije. Zbog toga je N-VA i njihov lider Bart De Wever toliko atraktivan za formiranje vlasti, mada i on dolazi s cijenom.
Imajući sve ovo u vidu, a čak i bez ulaženja u formiranja vlasti na lokalnom ili regionalnom nivou, očigledno je da Belgiji predstoji novi proces gdje će možda opet biti oboren rekord za formiranje vlasti. Kada još uzmemo u obzir da Belgijanci izlaze i na evropske izbore, stvar se dodatno komplicira.
Poznata kao zemlja čokolade, Belgija je ipak prije svega zemlja političkih komplikacija, nešto što dijeli s Bosnom i Hercegovinom. Rast ekstremno desnih političkih opcija u Flandriji neodoljivo podsjeća na situaciji u našoj zemlji, gdje najveće povjerenje u polovini države dobija stranka koja otvoreno poziva na raspad zemlje.
Srećom po Belgijance, njihovo članstvo u NATO-u, kao i činjenica da su članica Evropske unije, u mnogočemu garantuje opstanak države bez obzira na političke snove pojedinih stranaka.
Drama u Predstavničkom domu SAD-a stala je u jednu fotografiju: Telefonski poziv koji mnogo toga govori
