"Ni kraćeg rata, ni veće sramote": Kako je Jugoslavija kapitulirala nakon samo 11 dana borbe
Iako je vrh jugoslavenske armije na početku invazije 6. aprila tvrdio da se može oduprijeti neprijatelju, od samog početka se pokazalo da je to iluzija. U prvim danima rata pokazalo se da Vrhovna komanda, na čelu s generalom Dušanom Simovićem, nema kontrolu nad vojskom koja se ubrzano raspadala po nacionalnim linijama.
Još jedan šok dogodio se 10. aprila, kada je proglašena Nezavisna Država Hrvatska, nakon čega su uslijedila brojna dezerterstva i predaje cijelih vojnih jedinica.
Kako bi spriječio potpuni haos ne samo u vojsci nego i u vladi, Simović je izjavio da ima puno povjerenje u moralnu snagu vojske i naroda, te da vjeruje u prijateljstvo sa Sovjetskim Savezom , iako u tom trenutku SSSR bio još nije u ratu. Dan nakon ove izjave, 13. aprila, njemačke snage probile su posljednju crtu odbrane kod Konjana i ušle u Beograd, koji su tada članovi vlade upravo napustili, potraživši utočište u Nikšiću.
Tamo ih je dočekao novi šok kada su saznali da je kralj Petar II Karađorđević već pobjegao u Grčku. S jugoslavenske strane počele su međusobne optužbe ko je kriv za takav munjeviti slom. Neki ministri za sve su optuživali Hrvate, optužujući ih za izdaju, odnosno zabijanje noža u leđa. Hrvatski članovi, osim Ivana Šubašića, i muslimanski predstavnik Džafer Kulenović već su ranije napustili Vladu.
Na zadnjoj sjednici vlade 15. aprila odlučeno je da se Kraljevina Jugoslavija neće predati kao država, već da će se predati samo vojska, dok će ministri otići u egzil da se pridruže kralju i uspostave vladu u izbjeglištvu. Krnja vlada, zajedno s generalom Simovićem se uputila u Grčku, noseći sa sobom zlatne rezerve.
Nakon dva dana opunomoćenik Kraljevine Jugoslavije general Danilo Kalafatović potpisao je u Beogradu bezuvjetnu predaju kojom je prihvatio odvođenje cijele jugoslavenske vojske u zarobljeništvo. Među zarobljenim vojnicima govorilo se o izdaji, dok su pristaše Kraljevstva govorile: "Ni kraćeg rata, ni veće sramote".
Pored političkih i etničkih tenzija, vojne slabosti Jugoslavije su imale ulogu u porazu zemlje. Jugoslavenska vojska bila je slabo opremljena i nedovoljno obučena, te nije bila dorasla modernim i dobro organiziranim snagama sila Osovine. Vojsku je također kočio nedostatak jedinstva i kohezije, s trupama iz različitih etničkih skupina. Osim toga, zračne snage te zemlje gotovo da i nisu postojale, a mornarica je bila zastarjela i loše održavana.
Kapitulacija Jugoslavije imala je značajne posljedice na tok Drugog svjetskog rata. Predaja zemlje omogućila je silama Osovine da steknu kontrolu nad ključnim strateškim područjima, uključujući pristup važnim naftnim poljima u Rumuniji. Također je omogućio njemačkoj vojsci da fokusira svoju pažnju na invaziju na Sovjetski Savez. Poraz Jugoslavije bio je udarac savezničkim silama, koje su se nadale iskoristiti zemlju kao bazu operacija za kasnije vojne kampanje.
