Svijet voli pobjednike, ali možda ne baš uvijek: Po čemu ćemo pamtiti Olimpijske igre
Igre nisu bile ni počele, a svijetom se raširila rasprava o umjetničkom performansu prilikom ceremonije otvaranja. Spektakularna umjetnička izvedba u režiji umjetničkog direktora ceremonije otvaranja Thomas Jolly istu noć pala je u drugi plan, nakon što su uslijedile kritike na račun performansa kojeg su mnogi tumačili kao uvredljiv i ismijavajući na račun kršćanstva.
I dok se još nije stišala bura u vezi ceremonije otvaranja, počele su kružiti teorije o urotama, zavjerama, woke kulturi, ali i političkim obračunima kroz rasprave o dvije bokserke sa XY hromosomima. Imane Khelif i Lin Yu-ting s Tajvana danima su bile dominantna tema OI. Bez potrebe za ikakvim argumentima svijet se dijelio na za i protiv kod pitanja trebaju li ove bokserke, koje imaju višak muških hormona učestvovati u borbama sa ostalim ženama.
Obje bokserke su na kraju osvojile zlatne medalje.
No, možda najspecifičnija priča OI desila se na takmičenju u gađanju vazdušnim pištoljem. Zlato je osvojio tandem iz Srbije, Damir Mikec i Zorana Arunović, a srebro predstavnik Turske Yusuf Dikec i njegova partnerica Sevvala Ilayda Tarhan. No pobjednike u ovoj disciplini niko ne spominje, maltene su odmah zaboravljeni, dok je srebreni Dikec postao globalna senzacija.
Ne zbog srebra već načina na koji je nastupio. Svijet je kupio jednostavnošću, nastupom bez ikakve dodatne opreme, bez slušalica, bez specijalnih naočala. Dikec je srebro na OI osvojio u maksimalno opuštenoj pozi, s rukom u džepu i to je bilo dovoljno da postane inspiracija mnogima.
Koliku pažnju je privukao pokazuje i primjer brojnih drugih sportista na OI koji su slaveći svoje pobjede kopirali Dikeca. To na neki način pokazuje da u jednostavnosti još itekako ima ljepote i da svijet želi one tihe, jednostavne heroje.
Svijet se jednostavno identificirao s Dikecom. Iznenada se rodila inspiracija, motivacija i nada da biti običan ne znači biti nevidljiv. Stoga je Dikecov nastup više od medalje, više od srebra, čime je zasjenio i zlato. Svijet voli pobjednike, ali nekad sva ljubav ode onom drugoplasiranom, sa stilom.
Organizator OI je prethodne dvije sedmice Pariz zaista učinio centrom svijeta. Osim najvećih sportskih, Parizom su marširale i muzičke te glumačke zvijezde. Tako će se teško zaboraviti magični nastup na Aiffelovom tornju Celine Dion, akcioni nastup Toma Cruisea na zatvaranju igara ili promovisanje OI Snoopa Dogga uz uvijek intrigantne teme o basnoslovnim ciframa novca koje je zaradio samo za pojavljivanje.
Svijet je ispratio vjerovatno posljednje nastupe na OI teniskih legendi Rafaela Nadala ili Novaka Đokovića, a s ovim Olimpijskim igrama penzionisane su i rukometne legende Nikola Karabatić i Mikkel Hansen.
Svijet je dobio i neke nove heroje, poput plivača Leona Marchanda, koji s četiri zlatne medalje najavljuje suverenu vladavinu u svijetu plivanja.
A pobjednici ovih OI su dominantno Amerikanci sa čak 40 zlatnih medalja, 44 srebrene i 42 broznane. Drugoplasirani su Kinezi sa također 40 zlatnih, ali dosta manje srebrenih (27) i bronzanih (24) medalja. Među prvih pet su još Japan, Australija te Francuska.
Od zemalja regije najuspješnija je Srbija (3 zlata, jedno srebro i jedna bronza), zatim Hrvatska (2 zlata, 2 srebra i 2 bronze) pa Slovenija (2 zlata i jedno srebro). Medalje su osvajali i Kosovari (srebro i bronza), ali po prvi put u historiji i Albanci (dvije bronze)
Ukupno su 84 države osvojile barem jednu medalju, a BiH je i ovaj put ostala bez odličja i nalazi se među četiri države iz Evrope koje nikada nisu osvojile barem jednu medalju na OI (BiH, Andora, Monako i Malta).
I ove OI su pokazale gdje je ko, gdje funkcioniše sistem, a gdje ne. Pokazale su da je novac važan, ali ne baš i presudan. Pokazale su da plaču i oni najuspješniji, ali i da ako osvojite čak petu zlatnu medalju na OI, poput hrvača s Kube Mijaina Lopeza Nuneza, to ne znači da ćete biti među glavnim vijestima OI, a možda bi trebalo. OI su potvrdile da je biti drugi, ali sa stilom možda efektnije od zlata.
Utakmica estradnih umjetnika održana je 1986. na Koševu: Rijetka prilika kada je Džinović bio bez šešira
