Vratili smo se 40 godina u prošlost i skenirali skromnu Citroen Visu u sportskim pakovanjima
U svoje prve tri godine života, Citroen Visa bila je svojevrsno ružno pače, pa je i loša prodaja bila pod uticajem neuvjerljivog dizajna prednjeg dijela. Nasljednik Amija je koristio platformu Peugeota 104 i, sa restilizacijom iz 1981. godine, koja je ublažila "nez de cochon" (svinjski nos) - kako su francuski mediji nemilosrdno nazivali prednji dio Vise, prodaja je krenula uzlaznom putanju, da bi ubrzo bila udvostručena.
To je bilo dovoljno da ubijedi Citroen da igra na kartu razvoja sportske verzije. Prva masovno proizvedena "sportska" varijanta Vise bila je GT iz 1982. godine. Pokretao ju je XY motor od 1.360 kubika s dva Weberova karburatora. Tri godine poslije puštena je ograničena proizvodnja GT Tonic, verzija s dodatkom sportskijeg karoserije koji uključuje crno obojene i nitovane blatoborane, koji su dopremani iz Chrono motorsport odjela.
Proizveden krajem 1981. Visa Trophée je proizveden u ograničenom broju od 200 primjeraka za homologaciju u kategoriji reli rupe B. Trophée je koristio XZ motor od 1.219 ccm koji se koristio u Visa Super X, ali s modifikovanom glavom cilindra i unaprijeđenim Weber 40 DCOE karburatorom, uz pomoć kojih je proizvodio impresivnih 100 KS.
Trophée je dizajniran posebno za početni nivo tržišta reli automobila, kao što su privatnici i timovi dilera. Imao je uštede u težini u odnosu na GT, kao što su lakši paneli karoserije od staklenih vlakana, redizajnirana kontrolna tabla i bočni prozori od leksana koji su mu omogućili da vaga manje od 700 kg. Reli verzijama je povremeno povećavana kubikaža do 1.299 ccm i mogle su proizvesti do 140 KS.
Visa Chrono – Za Francuze i za "ostale"
Edicija Visa Chrono je rođena 1.982. sa početnom serijom, ograničenom na francusko tržište od 1.000 primjeraka, inspirisanim verzijom Visa Trophée. Chrono je za pogon koristio isti XY motor od 1.360 ccm kao i GT, ali sa modifikovanom i većom glavom ventila i dva dvocijevna bočna Solex C35 karburatora, koji su omogućavali da razvija 92 KS, ali samo na francuskom tržištu. Osim vanjskih naljepnica na karoseriji, druge modifikacije automobila, kao što je sportski bodykit sa Cibie svjetlima za maglu i sportskom instrument tablom koja su ga razlikovala od GT-a.
Postignuti uspjeh natjerao je Citroen da lansira još 1.650 primjeraka za Austriju, Belgiju, Francusku, Italiju, Njemačku, Holandiju i Švicarsku, a razlikovale su se s personalizovanim naljepnicama u bojama odgovarajućih nacionalnih zastava. Recimo da ih je 400 stiglo u Italiju, uz neugodno iznenađenje, jer se ispod prednjeg poklopca nalazio motor iz verzije Visa GT sa snagom smanjenom na 80 KS pri 5.800 obrtaja u minuti i 109 Nm momenta pri 2.800 o/min. Druga razlika u odnosu na transalpske modele je prisustvo nešto užih guma, tj. 165/70 R13, umjesto 175/70 R13. I performanse su bile skromnije sa maksimalnom brzinom od 168 km/h (173 km/h u Francuskoj) i ubrzanjem od 0 do 100 km/h za 10,9 sekundi, umjesto 10,2 sekundi na francuskom tržištu.
Sve verzije Vise pa i serija Chrono nudile su prostranu unutrašnjost, kao i veoma veliki prtljažni prostor u odnosu na vanjsku dužinu, ali je sportski pedigre je uticao na praktičnost i udobnost, jer su sjedišta imala izražene bokove i ograničenu pokretljivost. Ustvari, položaj za upravljačem je bio jednak onom u reli vozilu i to su kupci i mediji jako cijenili.
Snaga se prenosila na prednje točkove preko petostepenog ručnog mjenjača. Naprijed su bili instalirane disk kočnice, dok su nazad bili bubnjevi. Utegnuta šasija i odlično prijanjanje omogućavali su da vozači provuku auto kroz krivine u reli maniru, dok je upravljač bio težak samo kada je u stanju mirovanja, jer nije imao asistenciju serva.
Postojala je i verzija Vise "Mille Pistes" s pogonom na četiri točka homologirana za grupu B. Serijske verzije su bile poznate kao Visa 1000 Pistes 4x4 od kojih je 200 napravljeno za homologaciju 1984. godine. Serijska verzija je u suštini bila 4WD Chrono sa istim motorom od 1.360 kubika, ali s dva Weberova 40 DCOE karburatora i ukupno 112 KS . Mille Pistes dobilo je ime po tome što je Visa 4x4, koja se takmičila u eksperimentalnoj kategoriji, pobijedila na ovom reliju 1983. godine. Ova serija je naknadadno evoluirala, a glavne modifikacije je izveo Denis Mathiot. Priča se vrtila oko motora čija zapremina je povećana na 1.440 ccm, a krajnja snaga se kretala od 135 do 140 KS. S masom koja je bila smanjena na 750 kg bila je to živa vatra.
Visa GTi – Petovratni GTI u sjeni Peugeota 205 GTi
Na sajmu automobila u Parizu 1984. godine, za modelsku 1985. godinu, predstavljena je performansna 1.6 GTi verzija. Visa GTi je koristila 1,6-litarski motor, kodne oznake XU5J sa naprednijim ubrizgavanjem goriva u dvije verzije, u početku sa 105 KS, a kasnije od 115 KS, pozajmljen od uspješnog Peugeota 205 GTI.
Citroen je GTi-u udahnuo novi život, instaliravši plastična proširenja lukova točkova i četiri okrugla fara, kako bi izgledao sportskije i kako bi se razlikovao od ostalih verzija. Visa GTi je dobivala dobre kritike na račun voznih osobina, performansi i držanju podloge, ali zbog svog zastarjelog dizajna i karoserije s pet vrata, čak prodavana po mnogo nižoj cijeni od tadašnjeg udarnika Peugeota 205, dobre prodajne brojke su jednostavno izostale.
Nije baš sve crno: Zmajevi osigurali mjesto u trećem šeširu na žrijebu kvalifikacija za SP
