Naše fizičko postojanje usko je vezano za naše ćelije jer je ljudsko tijelo zapravo skup velikog broja ćelija koje su u isto vrijeme samostalna živa bića bez svijesti ili volje. Ćelije formiraju velike strukture ili organe koji obavljaju različite funkcije u našem tijelu.
Odstranimo li određeni broj ćelija iz našeg tijela i stavimo li ih u specifično okruženje, one će nastaviti živjeti nekoliko dana što znači da one, bar neko vrijeme, mogu bez nas. Ali, ako iz našeg tijela izuzmemo sve ćelije, mi ćemo prestati postojati. Upravo zbog te (nepravedne) činjenice moramo postaviti pitanje da li postoji linija gdje gomila naših ćelija prestaje biti "mi"?
U hipotetičkom eksperimentu gdje sa određenom osobom izmjenjujemo ćelije, jednu po jednu, u kojem trenutku će ta osoba postati "mi"?
Činjenica je da naše ćelije kontinuirano umiru te da se također kontinuirano stvaraju nove. U periodu od sedam godina, sve naše ćelije će biti zamijenjene barem jednom. Zbog toga famozno "ja" možemo smatrati samo trenutkom u vremenu, dok je naše tijelo masa koja se bez prestanka mijenja, umire i nadograđuje.
Naravno, ukoliko u cijelu priču uvrstimo odmetnute ćelije raka, stvar postaje komplikovanija – dio našeg tijela prestaje da brine o nama i stavlja svoje postojanje ispred našeg! Zanimljivo je prisjetiti se slučaja Henriette Lacks koja je umrla od raka 1951. godine, a čiji su uzorci tumora ostali živjeti do današnjeg dana. Henriettein rak danas teži više od 20 tona i nalazi se u mnogim laboratorijama svijeta koje liječe i pokušavaju izliječiti pacijente koji pate od različitih oblika tumora.
Za razliku od običnih ćelija, ćelije raka mogu živjeti decenijama! Postavlja se pitanje koliko Henriette ima u ovim preživjelim ćelijama...
Također, ni naš DNK nije jedinstven. Oko osam posto našeg genoma potiče od virusa koji su nekada napadali naše pretke nakon čega su se sa njima sjedinili u jedinstveno tijelo. To je poprilično zbunjujuće...
Naposljetku, mi smo skup dijelova koje vole biti u pokretu, njihovo stanje i kompozicija su u konstantnoj promjeni. Imajući to u vidu, "ja" bi moglo biti samo obrazac ili sistem samoodržavanja bez jasnih granica koji je u međuvremenu postao samosvjestan i sada ima priliku da misli o vremenu, prostoru i "sebi", ali koji zaista postoji u trenucima koji slijede jedan za drugim.
Naš mozak nije evoluirao da razmišlja o pojmovima čije međe nisu jasne, a pogotovo ako one čine stvarnost u kojoj živimo. Možda život i smrt nisu apsolutni pojmovi već, isto tako, ideje koje pripadaju jednom izgubljenom fluidnom obrascu....nama.
Hana Hadžiavdagić: Onima koji imaju "rezervne" države želim da barem poštuju zemlju u kojoj žive
