Karen Palmer: Današnjem tehnološki orijentisanom obrazovanju nedostaje perspektiva umjetnika
PlayUK platforma se bavi jačanjem audio-vizuelnog sektora u široj regiji kroz stvaranje veza između profesionalaca iz Velike Britanije i zemalja regije, a Palmer, poznata i kao TED govornica koja se bavi digitalnim inovacijama u filmu i gamingu te neurogamingom govorila je o projektu Smart City (pametni grad).
"Po meni se prije svega postavlja pitanje za koga je i na koji način pametan taj grad, s kojim je ciljem takvim stvoren, te šta se tim postiže? Tu pamet cijenim u komercijalnom, društvenom i domaćinskom smislu – jer ovi domeni postaju generalno učinkovitiji – i energetski i učinkovitiji u smislu načina života. Ali mene zanima i ona druga strana – kako to iskorištavaju komercijalne i vladine organizacije, a s tim u vezi, rekla bih, nemamo baš puno povjerenja u to kako neke od ovih organizacija čuvaju našu privatnost i lične podatke", kazala je Karen.
Nepovjerenje prema onima koji čuvaju naše podatke
Podsjetila je da se trenutno uveliko raspravlja o tome kako moramo imati više privatnosti i veću kontrolu nad svojim podacima, ali s brojnim velikim društvenim mrežama i organizacijama ovaj dijalog ne ide baš najbolje.
"Dakle, imajući na umu (ne)transparentnost odnosa u onim najvećim privatnim organizacijama, s jedne strane sam skeptična, a s druge uzbuđena zbog mogućnosti da mi život bude lakši i učinkovitiji. Ali se istovremeno i plašim, voljela bih znati da je ovo područje dovoljno istraženo, posebno kad su u pitanju područja upotrebe kamera, videonadzora i tehnologije prepoznavanja lica. Konkretno u vezi s tim, recimo, u New Yorku postoji taj presedan da stanodavac želi uvesti tehnologiju prepoznavanja lica na ulazu u čitav stambeni blok, u određena područja, ali tamo gdje postoje određene demografske skupine. A u Brooklynu, recimo, postoji crnačka zajednica, postoji mješovita zajednica, postoje manjinske zajednice, čitave mreže ljudi koje često zapravo nisu odatle, nego tu rade. Stoga naprosto imam mnogo pitanja na koja bih voljela da neko odgovori, ali to nisu pitanja koja ljudi trenutno postavljaju, te na njih niko ni ne odgovora, pa se – eto – vraćam ovom pametnom telefonu...", izjavila je.
Na pitanje šta vidi kao najveći potencijal, odnosno kako zamišlja idealan scenarij u jednom pametnom gradu u smislu privatnosti i sigurnosti, kazala je: "Najveći potencijal pametnih gradova leži u tome što u dotičnom gradu možete te veze iskoristiti da povežete sve zajednice i tako ih uključite u relevantne diskusije. Te zajednice možda žele više zaštićenih zona, više zelenih parkova, a možda dobivaju postrojenja koja im niti trebaju niti ih oni žele. Zato smatram da najveći potencijal leži u mogućnosti da se sami gradski kvartovi uključe u diskusije s relevantnim organizacijama, e da bi onaj ko građanima omogućuje te pametne gradove zadovoljio potrebe samih kvartova u kojima ti građani žive; jer gradovi se i sastoje od tih manjih kvartova i zajednica. A svi oni to u stvari i žele – žele da ih se makar uzme u obzir, da ih se barem pita, umjesto da im se nameću neki obrasci."
Dodala je da grad čine građani, građani ga i planiraju, ne u smislu da su uključeni u sam proces odlučivanja, nego da na taj proces ipak mogu utjecati, da mogu djelovati na njega, iako ne vjeruje da se to i dešava.
"Politika trenutno ne podrazumijeva da se u jednom pametnom gradu to mora. Da navedem jedan konkretan primjer: zgrada pored zgrade u kojoj ja živim trebala je biti znatno proširena i povišena, tako da bi mi zaklonila svjetlo i pogled. Njihova je građevinska dozvola podrazumijevala da ja imam pravo žalbe, pa sam se ja i žalila – te je dotična zgrada ostala kakva jeste. Stoji da je u slučaju moje zgrade riječ o području pod zaštitom države, ali tu sam se ipak i ja nešto pitala, u pitanju je ipak bila i moja kuća. Ali nije uvijek tako", uvjerena je Palmer.
Budućnost u znaku veće automatizacije
Govoreći dalje o čitavom području gdje živi, dodaje da je tu tzv. poslovno okruženje odlučilo da zove vučnu službu svakome ko parkira vozilo ispred njihovih radnji, što lokalce svaki put košta oko 100 funti. Poslovno okruženje je zbog toga imalo veliki sastanak, na kome su vlasnici lokalnih radnji rekli da to ne može tako, da se o tome mora glasati.
"Odlučeno je da se glasa naredne sedmice, a naredne sedmice je opštinski odbor na lokalni sastanak doveo sve velike kompanije koje tu imaju predstavništva. Predstavnici velikih kompanija pojavili su se na sastanku na koji inače nikad ne dolaze, ali tad su došli i glasali, i sad nam, eto, mogu odvlačiti aute. Poenta je u tome da je iskorištavanje moguće čak i tamo gdje opšte politike garantuju uključivanje zajednica u proces donošenja odluka koje ih se tiču. Zato se pitam kako nam koncept pametnih gradova može omogućiti neki sličan sistem koji omogućuje da utječemo na odluke koje nas se tiču", izjavila je britanska stručnjakinja.
Govoreći o interakciji između osobe i grada i smislu tog odnosa za recimo 20 ili 50 godina, kazala je da joj prvo na pamet pada automatizacija.
"A budući da sam pripovjedač iz budućnosti, mogu reći da se tamo živi u kulturi čiste automatizacije i učinkovitosti definisane za određenu osobu, određenu demografsku grupu, dakle – prilagođene učinkovitosti, ali ponekad neprimjereno. Dakle, interakcija osobe i grada je, rekla bih, mamac latentnog nadzora, tako da smo za nekih ako ćemo se složiti, 20 godina, okruženi mrežama 5G jer svi žele biti brži i efikasniji, i sve je brzo, brzo, brzo… Ko zna koja generacija mreže super je brza, ali dobar dio te tehnologije može se koristiti i kao oružje – u slučaju da postoji ikakva forma otpora vladi. Tako da recimo 5G emituje signal koji okuplja sve ljude koji ne treba da budu napolju – 5G djeluje kao mikrovalna pećnica i emituje frekvencije koje čak ni oni s vrlo visokim pragom bola ne mogu na koži podnijeti više od pet sekundi – a izraelska vojska je to već koristila za rasturanje demonstranata. Mislim da je to sad zabranjeno, ali nisam sigurna", prokomentarisala je.
Iako običan čovjek može pomisliti da je takvo nešto stvarno sjajno, jer recimo s Netflixa začas preuzmeš sve što ti treba, Palmer upozorava da takav napredak ima dvostruku namjenu.
"Zapravo sve ima dvostruku namjenu i sve se može koristiti čak i u vojne svrhe, a vladi koristi u svakom slučaju. Vi, dakle, smatrate neku tehnologiju sjajnom zato što vam olakšava svakodnevni život, a nemate pojma šta joj je prava svrha. Ta tehnologija se nabavlja radi određene svrhe, ali se vama prikazuje neka sasvim druga svrha – što je slučaj s gotovo svim tehnologijama oko nas. Nama se svi ti sistemi prikazuju kao da su tu za našu vlastitu sigurnost – a to zapravo i jesu. Svi su ti instrumenti sami po sebi sasvim u redu, sve zavisi od toga za šta se i kako koriste… što će reći da nije isto ako nadzorne kamere koristite za lociranje zločinaca ili ako ih koristite da građane pratite da biste ih kontrolisali ili manipulisali. Koliko god da su ti programi različiti, svi oni koriste istu mrežu. Dakle, mislim da kompletna slika o tim programima još uvijek nije doprla u javnost, još uvijek nije postala očita svima, ali su ljudi koji se bave tehnologijom toga svjesni, a ja njih pratim", izjavila je Palmer.
Nedostatak transparentnosti
Kao primjer je uzela Stop LAPD Spying Coalition, organizaciju lokalnih zajednica. Oni nadziru rad policije koja tvrdi da u određene zajednice dolaze jer ih tamo šalje algoritam.
"Ta organizacija preispituje zašto algoritam šalje policiju baš u određena područja. Tim ljudima je jasno koliko je to štetno i zato preispituju sam sistem i njegove procese; čak su ih i na sud doveli zbog tih algoritama – jer ljudi žele uvid u parametre koji se koriste, žele otkriti kako to da se policijske patrole šalju baš na njihovo područje. Očito postoji nedostatak transparentnosti, ali postoje i organizacije i pojedinci koji, kao i ja, vjeruju u potrebu transparentnosti i razotkrivanja kompletne slike, te se – višeg cilja radi – na tome i angažuju. Ali većina ljudi uopšte nije svjesna svega ovoga u svom svakodnevnom životu. Organizacije spomenutog tipa možemo smatrati organizacijama za socijalnu pravdu, organizacijama tehnološki fokusiranim i svjesnim da mogu vršiti istraživanja u ime sviju nas", navodi ona.
Kada se izmaknemo od budućnosti pametnih gradova i pogledamo kako stvari sada stoje, dotičemo se poticanja obrazovanja po takozvanom sistemu STEM (Science, Technology, Engeneering and Mathematics), ali sad se u Velikoj Britaniji sve glasnije zagovara sistem STEAM koji u nauku, tehnologiju, inženjerstvo i matematiku uključuje i – umjetnost (Arts).
O važnosti uključivanja umjetnosti u današnje tehnološki orijentisano obrazovanje Karen je izjavila: "To i jest razlog mog postojanja, ja zato živim i dišem! Nisam ja od samog početka krenula putem koji me direktno doveo do ovoga što sad radim – ja sam bila, kako se to kaže, tradicionalni filmski stvaralac. Ali da bih kao takva nastavila s radom koji je postao uronjen u tehnologiju, morala sam shvatiti naučni aspekt tog procesa. Preuzela sam odgovornost da shvatim vrstu neurološkog uticaja koji ovi uronjeni segmenti imaju na sudionike. Smatrala sam da bih u protivnom – odnosno ako sama ne shvatim šta, kako i zašto radim – zapravo manipulisala ljudima, svjesno ili nesvjesno".
Kada je počela, ističe, pred njom se otvorio čitav novi svijet konvergencija.
"Spajanje sektora umjetnosti i tehnologije postaje više od trenda, više od kulturnog trenda, postaje pokret. Smatram da tom procesu analize nešto nedostaje bez perspektive umjetnika. Ne tvrdim da se bez umjetnika ne može, nekad uvid umjetnika možda nije ni potreban, ali kao umjetnica koja radi s naukom, tehnologijama i matematikom, programiranjem, informatikom – ja u taj razgovor unosim perspektivu kulture i društva, što je umjetnička vrsta kritičkog doprinosa. Nešto je od toga možda prosječno, ali nešto je i neprocjenjivo, sve to zavisi. Naprimjer, nedavna psihološka i bihevioralna istraživanja dokazuju da pripovijedanje utiče na ljudski um čak i više nego racionalna rasprava, jer mi ljudska bića tako komuniciramo: kroz priče. A umjetnost je pripovijedanje. Umjetnost je, dakle, još jedan u niski neprocjenjivih elemenata, ali umjetnost tu nisku nekako… produbljuje. I čini je pristupačnijom", navodi ona.
Mladima je teško razgovarati s akademicima
Kaže da je bivala na pozornicama i s kvantnim fizičarima i s neuronaučnicima, pa vidjela kako se, kad oni počnu s pričom, svi mladi isključuju – jer sva ta naučna terminologija nije baš najpristupačnija i mladima je često teško razgovarati s akademicima. Nisu ni navikli na to.
"Upoznala sam psihologe i bihevioriste koji su fantastični komunikatori, ali moj doprinos je mnogo pristupačniji", poručuje Palmer.
Na pitanje zašto su umjetnici važni za razvoj velikih preduzeća, Karen je izjavila: "Rekla bih da su umjetnici važni za preduzetništvo i poslovanje generalno. A zato što je njihova perspektiva drugačija. Njihov kreativni uvid drugačiji je od perspektive tehnologa. Umjetnici u cjelinu različitih dijelova donose spoj s kulturom i društvom. Umjetnici pružaju različitu vrstu kritičkog konteksta bilo čemu što se stvara. Umjetnici pružaju i razumijevanje o tome kako će ljudi komunicirati s tim što se stvara. Znači, neku vrstu kreativne i analitičke opservacije. A razvoj velikih preduzeća, u stvari današnjih preduzeća, ne samo velikih, nego preduzeća generalno, nije moguć bez te vrste kreativnosti i inovacije. A inovacija su – ideje. Umjetnici naprosto razmišljaju drugačije, vide svijet po obrascu različitom od onog kojim ga vide tehnolozi. Umjetnički doprinos čitavoj toj stvari daje novu dubinu. Umjetnici koji sarađuju s tehnolozima mogu obogatiti perspektivu koju tehnolozi nude svojim klijentima. Tehnolozi koji rade s umjetnicima dobijaju veliki izvor inspiracije".
Na kraju je govorila i o svom najnovijem djelu "Perception IO".
"IO označava input i output (ulaz i izlaz) podataka, u smislu definicije percepcije po kojoj podatke primamo (input), interpretiramo i prikazujemo (output) – što je naša percepcija svijeta, percepcija stvarnosti. To je kontekst mog rada, a to kako to pojedinac doživljava, kako preispituje i gradi to iskustvo – to je iskustvo Percepcije IO", kazala je.
Dodala je da ulazite u prostoriju i nađete se u poziciji policajca (praktično gledate film koji se na ekranu emituje s kamere na njegovim grudima) te postajete UI (umjetna inteligencija) na obuci za borbu protiv kriminala. Pred sobom vidite par kriminalaca – crnca i bijelca, te par građana koji nastoje pomoći. Dakle, trenirate se za djelovanje unutar sistema, a istovremeno se procjenjuju i vaše predrasude, odnosno kako na isti scenarij reagujete kad su u pitanju ljudi različite boje kože. To vam pokaže da predrasude mogu biti ugrađene u sam sistem.
"Eto, u tome je stvar, mi time želimo unaprijediti percepciju: da vidimo kako možemo učiniti ono što je ispravno, kako možemo poboljšati percepciju koja zavisi od ulaznih podataka i kako potom možemo primjerenije reagovati. To pitanje je vrlo osjetljivo – na ciljnu publiku ne možete djelovati previše direktno niti o njoj izricati sudove, zato što ih tako odbijate. Na to ukazuju sva istraživanja koja sam obavljala zajedno s psiholozima", izjavila je na kraju Karen Palmer.
