Bh. politika u podzemlju: Obračuni do koske, a država na čekanju
U kredencu izraza koji najbolje opisuju aktuelnu zbilju pronaći ćemo onu često korištenu narodnu: "iskihat ćeš ti to". I doista stanje koje danas živimo se može podvesti podvesti to čuveno iskihali smo ili iskihat ćemo. Iskihali smo nepotizam, nekompetentnost, to što smo kao društvo zatvarali oči pred svim gadostima kojima je kumovala politika.
A ta politika u bh. okvirima je odavno u podzemlju gdje se muči sa svojim demonima koje je sama stvorila. To je jako suptilno i vješto provukla opereta premijerno izvedena u sarajevskom Narodnom pozorištu prije tri dana "Orfej u podzemlju".
Mjeseci političkog mučenja
Političko licemjerstvo, spletke, oholost, bahatost, grijesi i još štošta su vanvremenske činjenice koje gledamo i danas. U opereti “Orfej u podzemlju” sve to je naglašeno u pristojnoj količini uz naglašene dramske momente umivene povremenim humorom. Baš onako kako i izgleda naša politička realnost, na čas tragična, na čas melodramatična, a na čas duhovita, uz naglasak da je u stvarnosti riječ o lošem humoru koji nam politika servira.
Da opišemo sve nabrojano ne treba ići duboko u prošlost. Dovoljno je vratiti se nekoliko mjeseci unazad, na period do posljednjih općih izbora. Od oktobra do danas prošli smo sve, a kraj se ne nazire.
Bjesomučna borba za vlast, međusobne optužbe aktera, priče o herojima, izdajnicima, nekompetentnim kadrovima, promašenim temama, uvrede, prijetnje, ekskomunikacije i još mnogo toga smo vidjeli u samo nekoliko mjeseci. Pravo podzemlje politike.
Kada danas koristite naziv probosanske stranke vjerovatno ćete dobiti upit, a šta su to probosanske stranke? Šta to suštinski znači. Jer valjda bi ta sintagma trebala označavati one stranke koje u svom programu, radu, ideološkom i svakom drugom viđenju kao polazišnu osnovu uzimaju BiH. Jedinstvenu i nedjeljivu.
I taj termin se uvriježio za one stranke koje uglavnom imaju sjedište u Sarajevu i u još ponekom gradu gdje su Bošnjaci većina.
Međutim i od HDZ ćete čuti da se i oni smatraju probosanskom strankom jer su za BiH, zalažu se za EU i NATO put i tako dalje.
Od stranka iz Republike Srpske možda ne možemo čuti da su probosanske stranka, ali će vam i Milorad Dodik reći da je on za BiH, ali kao zajednicu u kojoj entiteti vode glavnu riječ i u kojem entiteti mogu raditi šta hoće, čak i voditi vanjsku politiku.
Pogled na državu
I tu dolazimo do suštine. Iz političke vizure Bošnjaci su Dejtonski sporazum razumjeli isključivo kao čin koji je zaustavio rat u nadi da će država vremenom jačati, a entiteti postati samo administrativne jedinice koje neće kočiti jačanje države i njenih institucija.
Politički predstavnici Hrvata su na približnom stavu, koji je pak u velikoj mjeri uslovljen zastupljenošću i izbornim zakonom pa često gledamo i neke kantonalne igre u većem entitetu.
I treće, politički predstavnici Srba BiH gledaju isključivo kao neki generalni okvir u kojem entitet Republika Srpska vodi suverenu politiku, poklapa imovinu, dogovara i vodi vanjsku politiku mimo države i tako dalje.
I dok su politike drugog i trećeg primjera prilično konzistentne, najveće bitke gledamo u redovima onih na koje se uglavnom odnosi termin probosanske stranke. Svoje međusobne, unutrašnje borbe svode na maksimalno iscrpljivanje dok država čeka.
A čeka naprimjer, najaktuelnije državna imovina koja se krčmi. Čekaju pitanja koja prijete da preskoče, ponize državu u smislu gradnje istočne interkonekcije ili hidroelektrane Buk Bijela na Drini. Država čeka da stranke koje same za sebe vole reći da su probosanske na stranu ostave sve međusobne razlike i podvuku liniju preko koje neće dati da se pređe.
Neće šutiti na negiranje genocida, na slavljenje ratnih zločinaca, ali ni na nefer nametnute izmjene izbornog zakona koje su samo ojačale etničku komponentu. Država čeka na jedinstvo u odbrani državni interesa kao minimum patriotizma kojima nas obasipaju svi redom. Jer to što vode međusobne bitke i za vlast, jedni druge prijavljuju za koješta, ne bi ih smjelo spriječiti da potraže jedinstveno gdje bi ga trebali pokazati.
U suprotnom građani definitivno neće prestati odlaziti ili razmišljati o odlasku.
