Granice i crvene linije: Dodik bi k'o da se otcijepi, a iz FBiH dvosmjerni odgovori
Pokvarena ploča
No krenimo sa onom prvom, generalnom ocjenom Dodikovog otcjepljenja. Tema otcjepljenja RS-a i prisajedinjenja sa Srbijom iz jednog ugla djeluje kao pokvarena ploča. I tako se i tumači jako često. Dodik ponavlja ustaljene floskule, zatim dobije odgovor iz Federacije BiH, a onda se oglase i ključne ambasade uz već poznatu rečenicu kako podržavaju teritorijalni integritet i suverenitet.
Iz Srbije prvo bude tišina, pa red pokliča o nužnosti srpskog jedinstva koje usmjerava vodu na Dodikov mlin, a onda Aleksandar Vučić kao samoprozvani faktor stabilnosti ispali kako on poštuje Dejton i teritorijalni integritet BiH, ali i integritet Republike Srpske u BiH. I tako zatvorimo krug.
Temu otcjepljenja Dodik je često i vješto koristio posebno u kriznim situacijama za njega. Pred izbore ili za razvlačenje pameti opoziciji u RS-u. Nema sumnje da je to u nekim prilikama koristilo i nekima u FBiH koji su pumpali mišiće žestokim odgovorima. Ovdje još uvijek govorimo o nekom prošlom vremenu prije pet, sedam ili deset godina.
Dodik danas
Ipak, Dodikov san o otcjepljenju nikada nije izblijedio, već je postajao sve izraženiji. Pa tako danas u 17. godini od dolaska Dodika na vlast umjesto nekadašnjeg "daška svježeg vjetra", kako je najavljivan, imamo valove nacionalizma, izrazitog šovinizma i redove uvreda.
Dodik je danas toliko ohrabren da u jednoj izjavi za govornicom u Donjoj Gradini (gdje odaje počast žrtvama iz Drugog svjetskog rata) bez ustezanja govori o raspadu BiH, ujedinjenju RS-a i Srbije pa usput negira genocid u Srebrenici. To je u najkraćem sažetak onoga što je Dodik danas.
Treba napomenuti da sve to gledamo u kontekstu ruske agresije na Ukrajinu, politike Zapada koja rješenje za Kosovo pokušava riješiti smirivanjem Vučića tako što ga se doživljava liderom Zapadnog Balkana. Mnogo toga upućuje da globalni i regionalni kontekst nije isti kao prije deceniju pa se stoga ni na Dodikovu secesiju ne može gledati isto.
Pogledi iz Federacije BiH
Pogled iz FBiH na sve to danas je u mnogome različit, odnosno dvojak u odnosu na ranije. Na Dodikovu secesiju očekivano imamo promptne odgovore koje danas predvode članovi Predsjedništva BiH Denis Bećirović (SDP) i Željko Komšić (DF), ali i neke druge taktike koje predvodi lider Naroda i pravde i ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković.
Dok Bećirović i Komšić odgovaraju Dodiku da se ne igra vatrom, Konaković smatra da ne treba nasjedati na floskule o otcjepljenju te naglašava rad na projektima. I ko zna, možda su u pravu prvi, možda i drugi stavovi, a možda i jedni i drugi.
Nije tajna da je Dodik u finansijskim problemima, odnosno RS i da tom entitetu na naplatu ove godine dolazi više od milijardu KM kredita. U takvim okolnostima svakako je da Dodiku u prilog ide priča o secesiji, o imovini, o negiranju genocida i tako dalje.
Međutim, ko je taj koji smije rizikovati i Dodikovo podrivanje države pomnožiti s nulom? Bez obzira što teška retorika možda i ne daje rezultat i bez obzira što ćemo imati isti efekat ako ga se ignoriše, postavlja se pitanje granice dopuštenog, crvene linije koja znači samopoštovanje.
Kontinuitet političkog terora
Kada je Dodik 2006. obećao otcjepljenje RS-a dijete koje se rodilo te godine naredne godine će biti punoljetno. Dodik se još nije otcijepio. Ali građani već 17 godina slušaju umornu priču o secesiji, žive neizvjesnost i nesigurnu stvarnost. Šta ako se nekada Miloradu Dodiku zaista slože karte na globalnoj sceni, kako to i najavljuje?
Koliko je ljudi otišlo iz BiH donekle ponukani i takvim porukama Milorada Dodika? Jer zašto ignorisati razmišljanja onih koji kažu da ne žele živjeti u ambijentu gdje je priča o raspadu države tema svake godine. Dakle kontinuitet političkog terora.
Ipak, partneri u novoj državnoj vlasti su Dodika najavljivali kao kooperativnog igrača koji je spreman za saradnju. Bio je 13. januar kada je lider SDP-a Nermin Nikšić izjavio da je Dodik spreman sarađivati, a ako se pokaže suprotno izvinit će se i povući. Ničim Dodik do sada nije pokazao da je spreman na saradnju. On sve jače ne želi državni zakon o imovini već imovinu entiteta. Ne želi prestati negirati genocid. Ne želi u NATO. Želi istočnu gasnu interkonekciju, znači ruski gas iz Srbije za RS i time doslovno ucjenjuje Vijeće ministara.
Dodikova politika je nesumnjivo principijelna, samo je pitanje kakav će lijek protiv rovarenja države ponuditi iz FBiH. Još svi djeluju kao raštimani orkestar, jer na poruke međunarodne zajednice o teritorijalnom integritetu smo navikli.
