Iz Hutova se prije 100 godina moglo vozom do Beča, a danas nigdje bez vlastitog vozila
U ovom nekada živom mjestu danas je svaka posjeta malobrojnim stanovnicima, koji su mahom penzioneri, veoma dragocjena, pa je tako dolazak naše ekipe izazvao pažnju mještana koji su nam pričali o nekadašnjem životu u Hutovu, ali se žalili i na monotoniju koja vlada godinama.
Na samom dolasku do seoske škole smo saznali od mještanke iz kuće pored te obrazovne ustanove da se u Hutovu školuje svega dvoje djece i da nijedno nije iz Hutova.
"Nema ovdje nijedno dijete, nego oni da ne ugase školu, dovode ovdje dvoje učenika iz susjednog Hrasnog", kaže nam mještanka i dodaje frapantan podatak da se tu nekada školovalo oko 800 učenika.
Odmah uz školu se nalazi ruševna građevina koja je bila napravljena za stanovanje nastavnika, što svjedoči o urbanosti neumskog zaleđa u periodu kada Neum kao grad nije ni postojao te je imao svega nekoliko kuća iz kojih su djeca dolazila na školovanje baš u Hutovo.
Josip Matić, kojeg zovu Lolo, nam otvoreno kaže kako se selo gasi jer nema ljudi i da propadaju ogromne površine plodne zemlje jer ih nema ko obrađivati.
"Ovdje je ostalo svega oko 70 stanovnika i to starije životne dobi", kaže nam Lolo, koji je i sam penzioner, ali kako je još uvijek vitalan, aktivno se bavi poljoprivredom i maslinarstvom te donosi vedar duh među tamošnje stanovnike.
Pokazuje nam masline koje je sadio pored nekadašnje željezničke pruge i priča kako je mjesto na kojem se nalazimo za njih sve bilo "centar svijeta".
"Ovuda je nekada voz prolazio. Mogao si do 1976. godine ovdje doći, na šalteru kupiti kartu, sjesti na voz i putovati do Beča", kaže nam Lolo pokazujući ruševinu željezničke stanice i s uzdahom dodaje kako je danas rijetkost vidjeti da i automobil prođe tim selom.
Prisjetio se i svojih gimnazijskih dana, kada je svakodnevno vozom putovao do Čapljine s ostalim školarcima i vremena kad je Hutovo bilo živo i kada su članovi željezničke posade noćivali u tom selu te imali ugostiteljski objekat za okupljanje putnika i mještana.
"Nema porodice iz ovoga kraja koja nije radila na željeznici, tako da je ukidanjem željezničke pruge 'Ćiro', selo odmah 'grohnulo'. Ljudi su u potrazi za poslom počeli da se raseljavaju, a mladi nisu više vidjeli perspektivu pa vidimo do čega smo došli", kaže Lolo za Klix.ba.
Jedan od onih koji je "trbuhom za kruhom" napustio selo je i Milenko Konjevod, koji je penziju zaradio u bogatoj Švedskoj te se sa suprugom vratio da treću životnu dob provede u rodnom kraju. Kažu nam kako je evidentno mrtvilo u selu, ali da njima nakon dugogodišnjih gradskih gužvi mir u selu Hutovo odgovara.
"Ovo mjesto je odlično za penzionere koji su vitalni i mi otkad smo se vratili ovdje apsolutno uživamo, jer imamo dobre švedske penzije. Mir, tišina i priroda nam odgovaraju i apsolutno uživamo, jer smo u tim godinama kad nam to odgovara. Kad imamo potrebu za gužvom i gradskim životom, sjednemo u auto i odemo gdje želimo", kaže nam Milenko.
S nostalgijom se prisjetio svojih mladalačkih dana, kad je vozom putovao u Dubrovnik na školovanje iz Hutova, iz kojeg sada ne može nigdje otići bez vlastitog vozila.
Za stanje rodnog kraja, koji je živio od "Ćirine pruge", on krivi državu, navodeći kako je pri odluci da se željeznička pruga ukine, a ne radi nova saobraćajna infrastruktura, bilo jasno da će se ljudi raseliti.
"Ljudi idu tamo gdje vide perspektivu, kao što sami ja otišao. Kad sam ja došao u Švedsku, bilo je oko osam miliona stanovnika, a kad sam pošao nazad, bilo ih je više od deset miliona. To pokazuje da ljudi sele tamo gdje mogu živjeti, a svi smo svjesni da se nažalost ovdje ne može živjeti bez penzije zarađene u inostranstvu", kaže Milenko za Klix.ba.
Nada se kako će nova saobraćajnica Stolac - Neum oživjeti taj kraj barem vikendom, jer se njenom izgradnjom sada može od Hutova do Neuma stići za 10 minuta, ali smatra da je to projekt koji kasni više od 50 godina, jer su se ljudi već raselili.
