Kako je Austro-Ugarska vršila eksploataciju šume u BiH: Šumskom željeznicom do bogatstva
Po sultanovom naređenju Topal Šerif Osman-paša pokrenuo je velike reforme u tadašnjem Bosanskom vilajetu. Iz historijskih dokumenata postoji potvrda da je bio pionir u stvaranju modernog sarajevskog urbanizma.
Gradeći značajne objekte u gradu za koje su bile potrebne veće količine drvene građe, Topal Osman-paša gradio je prve pilane (na vodeni a kasnije na parni pogon), dovodeći inžinjere iz Beča.
Ti inžinjeri učili su domaći svijet šta i kako sjeći, kako šume prorjeđivati u cilju očuvanja za buduće generacije. U vremenu organizovanja u provedbi reformi pristupa se formiranju prvih šumarskih inspektorata. Austrijski šumarski stručnjaci su tada davali uopštene ocjene da postoji kompaktna i netaknuta šumska područja sa velikim sječivim drvnim masama širom Bosne i Hercegovine.
Bh. šume bile su jedna od najvažnijih sirovina za Austro-Ugarsku
Okupacijom Bosne i Hercegovine 1878. godine Austro-Ugarska dolazi u posjed velikih prirodnih bogatstava, među kojima su se nalazile i šume. Novom organizacijom šumarstva i šumarske službe bile su podređene glavnom cilju a to je brza i intenzivna eksploatacija bosanskih šuma.
Strana kapitalistička preduzeća sklapali su dugoročne ugovore sa Zemaljskom vladom BiH, većinom na bazi slobodnih pogodbi. U to vrijeme strane građevinske firme iskazali su potrebu sa snabdijevanjem željezničkim pragovima radi otpočinjanja gradnje željezničkih linija: Dobrljin-Banja Luka (1872.godine, Bosanski Brod – Sarajevo 1879./82. godine, Sarajevo – Metković 1885./91. godine, Lašva – Travnik – Bugojno – Donji Vakuf 1893./95.godine, Zavidovići – Olovo – Han Pijesak – Kusaće 1901./02.godine, Sarajevo – Uvac 1901./06.godine itd.
U cilju eksploatacije bukovih i hrastovih šuma za proizvodnju željezničkih pragova prvenstveno su sječe bile usmjerene na šumske komplekse Grmeč, Crna gora, Šator, Vijenac, Risovac, Plješevica, Pastrijevo, Šiša, Palež, Čemernica i Manjača u zapadnom dijelu BiH, zatim Prosara, Motajica, Vučjak, Ozren, Konjuh, Usora, Nemila, Igman, Ivan Bitovnja, Donja Prača i druge u sjevernom i centralnom dijelu Bosne, odnosno područja sarajevskog regiona, ističe u svom istraživanju Srećko Ignjatović.
Otvaranjem ovih šumskih kompleksa nametnuo se problem pristupa eksploataciji tih šuma. Na rješavanju prepreka u transportu drvne mase do javnih saobraćajnica radili su mnogi šumski savjetnici (stranog porijekla), te ekspertizom i prijedloga bazirali se na korištenju žičnih željeznica (žičare), čekrka i gradnjom šumskih željezničkih pruga kojim bi drvo bilo spuštano u dolinu rijeka, odnosno do vodenih tokova rijeka Drine, Ribnik, Sanice i Sane splavarenjem do pilanskih postrojenja.
Faktički možemo konstatovati da je austrougarska uprava na čelu sa Zemaljskom vladom, s ciljem iskorištavanja raspoloživih prirodnih bogatstava šumom, na taj način pribavljala novčane prihode u okviru "nametnutog“ samofinansiranja, istakao je Ignjatović.
Kako bi privukli strani kapital i ostvarili zajedničko poslovanje u eksploataciji bosanskih šuma zaključivani su prvi ugovori poput Bosanska šumska industrija a.d. Otto Steinbeis u Dobrljin-Drvaru, Bosanska šumska industrija Eisler & Ortlieb Zavidovići, Šumska industrija G.Gregersen & Söhne u Zavidovićima, Bosanska industrija drveta a.d. Gustav Mechtersheimer u Višegradu, Firma J.Brabetz u G.Podgracima, Firma Bos.drv.ind. konzorcij Oskova-Gostilja-Puračić, "Una" drvna industrija a.d. u Bosanskoj Dubici, Josef Banheyer i sin Vukovar-Srebrenica, Industrija drveta a.d. Buttazzoni i Venturini u Sarajevu, Preduzeće Zadik S.Finci Sarajevo-Pale, Preduzeće Rafael Z.Finci i komp. Tarčin-Sarajevo i drugi.
A-U je za 35 godina u BiH posjekla oko 18,5 miliona kubnih metara drveta
U periodu austrougarske uprave (1878.-1918.godina) u Bosni i Hercegovini, na površini od oko 51.000 kvadratnih kilometara od toga 2/3 pod šumom, kapitalisti (eksploatatori u službi Monarhije) uspjeli su posjeći oko 18,5 miliona kubnih metara drveta što je po ugovorenim obavezama iznosi oko 52 posto realizacije.
Za onih 48 posto ne posjećene šume ostaje žal i sjećanje kada su mjerkali i špartali bosanskim šumovitim planinama i divili se visinom, jedrinom i čistoćom bosanskog debla. Neposredno po završetku rata (i za vrijeme rata) vlasnici ovih kompanija gube vlasništvo u korist Kraljevine SHS koja konsfikuje-nasljeđuje sva imanja, postrojenja i izgrađene šumske pruge u Bosni i Hercegovini.
Najbolji primjer nasljeđivanja je slučaj državnog preduzeća "Šipad", koji kao novi upravitelj, koristi svu stečenu infrastrukturu u ovom dijelu Bosne sa izgrađenom lukom u Šibeniku sa oko 400 km pruga od njemačkog industrijalca i bankara Otto Steinbeisa. U ovo vrijeme u narodu je ostala izreka "Stenbeisova željeznica", dok bi se kasnije izgovarala "Šipadove pruge-željeznice".
Otto Steinbeis je za vrijeme eksploatacije šuma od osnivanja kompanije pa sve do izbijanja Prvog svjetskog rata izgradio glavne željezničke smjerove kojima se transportovala drvna masa u dužini od oko 346 km pruga na lokomotivski pogon, a uz to još 80 km gravitacionih pruga. Kao središnu tačku i čvorište određeno je područje Srnetice koja se vezala na državne željezničke pruge i to jednim krakom preko Sanskog Mosta do Prijedora na glavnu prugu normalnog kolosijeka do Dobrljina, drugim krakom preko Oštrelja, Drvara i Tiškovca sa Kninom do Šibenika a trećim krakom preko Mliništa sa Jajcem.
Vozni park se sastojao od 24 lokomotive na parni pogon sa oko 1300 vagona za transport drveta i drugog materijala i električnu željeznicu u krugu fabrike celuloze u Drvaru, koja je pogonjena strujom od izgrađene male termoelektrane.
Ove pruge imale su karakter stalnih, te su kao takve i ostale do najnovijih vremena, odnosno do njihovog ukidanja 1976. godine. Također, u ugovornom području se nalazilo 11 izgrađenih čekrka (žicna željeznica – koturače) u ukupnoj dužini od 6.400 m, 11,5 km šumskih puteva i oko 155 km riječnih tokova za splavarenje (Una, Sana, Unac, Ribnik, Vrbas i dr.) do tovarišnih mjesta i pilana.
Zbog radikalnih promjena u resoru Zajedničkog ministarstva finansija u Beču i rukovodstva bosanskohercegovačke uprave 1912. godine, a na osnovu oštre kampanje Bosanskog sabora protiv njega i njegovog preduzeća, Steinbeis je pristao na transakciju te prodati svih 60 posto dionica preduzeća u korist Bosanskohercegovačkog šumskog gazdinstva.
Za protuuslugu Zemaljska vlada BiH obavezala se posebnim ugovorom da će Otta Steinbeisa imenovati u funkciji generalnog direktora i člana upravnog odbora novog šumarskog preduzeća. Po završetka Prvog svjetskog rata preduzeće je pod jurisdikcijom nadležnog ministarstva u Kraljevini SHS da bi 1919. godine pravo nad upravljanje (naslijeđenoj) imovinom bilo dato firmi pod imenom Šumsko Industrijsko preduzeće Dobrljin – Drvar a.d. Sarajevo, a tek 1939. godine pod novim imenom Šumsko industrijsko preduzeće "Šipad" a.d.
Poslije drugog svjetskog rata sva imovina prelazi u vlasništvo Socijalističke Jugoslavije, tako što je sve konfiskovano kao narodna imovina ili društvena svojina, a izgrađene pruge u javnom značaju ulaze u sistem Jugoslovenskih Državnih Željeznica (JDŽ), odnosno Jugoslovenskih Željeznica (JŽ) sve do ukidanja počevši od 1968. do 1975./76. godine.
Na kraju kao kuriozitet, za vrijeme i poslije ratnih dešavanja u novonastaloj državi Republici Hrvatskoj i danas se vodi pravni spor u pogledu uknjižbe prava (novog-starog) vlasništva nad prostorom, magacinima, poslovnim i ostalim zgradama na poluotoku Klobučac u Šibeniku od strane nasljednice Šipada iz Sarajeva.
Fotografije u galeriji predstavljaju rijedak fundus fotografija uređen iz dva dijela. Naime, izvor fotografija sadrži se od dva (otkupljena na kolekcionarskom tržištu) porodična albuma i nastala u vrijeme Kraljevine SHS-Jugoslavije od 1925. godine do 1933. godine.
Park Residence poprima završne obrise: Privedene kraju ključne građevinske faze
