Baštini li više Miloševićevo naslijeđe čiji je program bio crtanje novih granica po cijenu etničkog inženjeringa koji je završavao i u genocidu ili Đinđićevo naslijeđe - pokušaj reformisanja države po ugledu na zapadne demokratije. Sagovornici RSE na različite načine vide Srbiju danas, ali i dovode u pitanje ovako formulisanu ostavštinu te dvije ličnosti, ukazujući i na neočekivane sljedbenike koji nikako ne bi bili u političkom testamentu da su ih Đinđić i Milošević pisali za života.
"Mislim da je Srbija izabrala treći put, neku vrstu jako mutiranog amalgama ta dva naslijeđa", kaže književnik Vladimir Arsenijević i dodaje: "U jednom, nešto više demokratskom miljeu, što svakako pripada naslijeđu Zorana Đinđića, veoma su uspješno instalirani neki od onih nikad izgovorenih principa koji su vodili politiku Slobodana Miloševića i čitav ratni žar tokom devedesetih godina. Ali, mislim da je upravo to ono što Srbija želi i to je bila suština onih kritika iz devedesetih godina da ni ta politička opozicija, iako mi to nismo jasno uviđali, nije bila spremna da se odrekne nacionalističkih principa".
Novosadski politikolog Jovan Komšić najprije definiše vladavinu Miloševića i Đinđića. Milošević je simbol autoritarne vlasti koja je krajem devedesetih skliznuo još dublje u sultanizam, kada je počeo sa likvidacijom svojih protivnika uz pomoć naoružanih paramilitaraca koji su služili njemu i njegovoj porodici. Đinđić je političar koji je omogućio proces konsolidacije demokratije, ali je u oblasti ekonomije ostavio u naslijeđe tanak sloj tranzicionih dobitnika i veliki sloj gubitnika što je odredilo i današnji izgled Srbije.
Što se naslijeđa tiče, tu ima iznenađenja, kaže Komšić:
"Teško je reći da danas bilo ko baštini Đinđića u autentičnom smislu. Ni njegovi nasljednici u ovim razuđenim tokovima (Demokratska stranka jedan, Demokratska stranka dva, Demokratska tri....), a ne vjerujem ni da je bilo ko posjednik tog modela Đinđićeve politike. Ima izvjesnih tragova Đinđićevog pristupa rješavanju problema u sferi političkog pragmatizma i kod naprednjaka i to nije loše za političku scenu Republike Srbije. Milošević se, pak, može vratiti u smislu hegemonije političkom scenom ukoliko poslije izbora na scenu stupi sistem dominantne partije i ukoliko vladajuća klasa, na čelu sa naprednjacima, počne eksploatisati vlast kao što je to činila Miloševićeva partija devedesetih. To ne mora da se desi, ali ta opasnost postoji", smatra Komšić.
Dramaturg Nenad Prokić smatra da od Miloševićeve politike nema šta da se baštini, a da je Đinđićevo naslijeđe nejasno, jer je njegova vladavina naglo prekinuta, piše Slobodna Evropa.
Za historičarku Latinku Perović naslijeđe koje su ostavile ove dvije ličnosti na dva suprotna politička pola jeste nastavak procesa poznatih u historiji ovog podneblja. Srbija i danas bira između jeftinog populizma i reformskog puta. Populizam koji se oslanja na nacionalizam, ma kako to danas skriveno bilo, dio je Miloševićevog naslijeđa, a reformska orijentacija je na tragu onoga što je započeo ubijeni premijer Zoran Đinđić. Pri tom, Latinka Perović i ovoga marta poručuje da srpsko društvo nije prepoznalo, prije svega, filozofa Zorana Đinđića.
