Kriza razara Libanon: Nedostaju hrana, lijekovi i struja, velike kolone ispred benzinskih pumpi
Kako je kriza sve dublja, sve su duže i kolone automobila ispred benzinskih pumpi te sve više nedostaju hrana i medikamenti. Od 2019. godine vrijednost libanonske valute se smanjila za 90 posto, stopa nezaposlenosti je ogromna, a biznisi se zatvaraju.
Ova država je dobila dva snažna udarca. Jedan je pandemija koronavirusa, a drugi je prošlogodišnja velika eksplozija u bejrutskoj luci kada je poginulo skoro 200 osoba i kada je pričinjena velika materijalna šteta. Tu nije kraj problemima. Libanon je sve više utočište za milione izbjeglica iz Sirije, a rastrgan je između iranskog, izraelskog i zapadnjačkog utjecaja.
Za gotovo 40 posto smanjio se državni BDP i sada iznosi 33 milijarde dolara godišnje. Tri godine ranije, prije početka krize, iznosio je 55 milijardi dolara, podaci su Svjetske banke. Za navedeni postotak smanjio se i prihod po stanovniku, čime je skoro polovina stanovništva postala siromašna.
Prema pisanju lista New York Times, krizu su uzrokovali velika potrošnja vlade, tokom koje je nastao veliki dug, i neodrživa monetarna politika. Time su banke postale nesolventne i pala je vrijednost valute. Političari nisu ponudili rješenja kojima će okončati ovu krizu. Umjesto da iznađu rješenje, oni se prepiru u vezi s tim ko će biti nova vlast.
Nakon eksplozije u Bejrutu svi članovi vlade su dali ostavku, ali još rade u tehničkom mandatu. Pravdaju se da im trenutne ovlasti ne dopuštaju da donose opsežne odluke. Premijer u ostavci Hassan Diab je kao ključni problem naveo korupciju za koju je naglasio da nije samo duboko ukorijenjena, već da je postala veća od same države te da joj se zbog toga ne može suprotstaviti i riješiti je.
Kako izgleda svakodnevnica građana, osim čekanja u dugim kolonama automobila ispred benzinskih pumpi, pokazuje i to da su primorani ići od apoteke do apoteke da bi kupili lijek, da moraju hodati stepenicama jer liftovi ne rade zbog nedostatka struje, preskakati obroke jer je hrana vrlo skupa.
Srednjoškolski profesor koji je 41 godinu radio za penziju sada ima penziju koja je skoro pa bezvrijedna, a npr. taksisti ne mogu priuštiti popravak automobila kojim taksiraju, piše New York Times.
