Autoindustrija u krizi identiteta: Zašto nas moderni automobili više ne zadivljuju kao prije?
Svi oni koji su imali sreću da budu dio zlatnog doba automobilizma potvrdiće koliko su prijašnji automobili bili neodoljivi. Nisu to morali nužno biti supersportski automobili poput neponovljivog McLarena F1 ili Ferrarija F40, dovoljni su bili niskobudžetni automobili koji su drugim osobinama privlačili milione kupaca.
Nekad su u srcu tržišta automobila bili modeli poput Caprija, Fieste, Bube, Renaulta 4, Golfa 1 i 2, Peugeota 206, Spačeka i niza drugih automobila koji su imali ključne sastojke da postignu status prodajnih hitova. Čak i Dacia Sandero može ući u ovu kategoriju koja je ispunjava normu za nešto što se zvalo industrijski kapacitet, a što danas proizvođači zaboravljaju. Sve su to bili automobili koji su u salone dovodili milione kupaca zato što imali ono nešto.
Taj "X faktor" je moglo biti lakoća održavanja u slučaju Spačeka, privlačnog dizajna kod 206-ice, pristupačnost u slučaju Sandera, iznadprosječno dobra upravljivost kod Fieste itd. Na kraju krajeva, gdje su limuzine, karavani, kupei, kabrioleti, monovolumeni, svi oni tradicionalni oblici koji su do jučer donosili neophodnu širinu u ponudi.To su ključne karakteristike za razumijevanje šta znači kreiranje preduslova za pravi industrijski kapacitet.
Od Spačeka do motocikla
Vlasnici i ljubitelji VW Bube znali su se hvaliti da stari Volkswagen možete popraviti spajalicom i ključem. Još jedan Volkswagen, onaj koji i mi odlično pamtimo - Golf 2, je u ratu "išao" na trafo ulje. Da bi preživio pustinju u Maroku i vratio se u civilizaciju, Francuz Emile Leray je 1993. godine rastavio svoj pokvareni Spaček i napravio motocikl od dijelova. Postoji sijaset sličnih priča o automobilima koji su bili jednostavni za korištenje i laki održavanje običnom smrtniku.
Eh, danas to više nije slučaj, jer su novi automobili krcati softverom, LED trakama, ogromnim tabletima i desetinama elektronskih uređaja. Nedostatak strasti kod novih automobila kod kojih dominira uglavnom dizajn i preskupa tehnologija nisu srž onoga što pokreće industrijski kapacitet. Danas kad pogledate novi Capri, neki od Stellantisovih "naštancanih" crossovera, Tesline sterilne "kreacije" ili kineske "gadget" električne automobile možete zaboraviti na spajalicu, motocikle i trafo ulje.
Zlatno doba automobilizma je prošlo, i s razlogom se pitamo zašto novi automobili više ne impresioniraju kao nekad? Čini se da moderna automobilska industrija nikoga više ne može impresionirati. Ljudi sve više zijevaju na svaki novi hiperauto, električno vozilo ili neki moderni SUV. Prošla su vremena kada se neki model dugo i nestrpljivo isčekivao.
Šampioni isforsiranog dizajna su automobili koji dolaze iz Kine. Iako su kineske kompanije angažovale proslavljene evropske dizajnere, estetičare, aerodinamičare i inžinjere nemoguće je zaobići taj isforsirani ‘’svemirski’’ dizajn. Njih bar i možemo razumjeti, jer nemaju historiju, niti prethodnike iza sebe, tj. većina tih automobila je kreirana od nule ili što bi Amerikanci rekli "from scratch".
Nesumnjivo da računari imaju sve više uticaja na dizajn, a to se može pripisati i novoj generaciji kupaca koji traže automobile koji sami voze, koji imaju Chat GPT integraciju, u kojima postoje glasovni asistenti i koji sami koče i ubrzavaju. Sve to treba zaokružiti atraktivnim izgledom, ali to ima svoja ograničenja.
Kako vratiti efekat industrijskog kapaciteta?
Kada bi željeli shvatiti kakav to model automobila mora biti idelan da bi vratio industrijski kapacitet proizvođačima automobila, morali bi tražiti nekekav kompromis koji bi pomirio oba svijeta. Kada slušate Dacijine menadžere pomirite se se time da moderna tehnologija i nije neka prednost. Rumuni su prodali milione i milione automobila bez suvišne moderne tehnologije držeći se pravila da većina kupca ne zna za šta koja funkcija služi, kao i to da se ne zna služiti time.
Dakle, šta sprečava automobilsku industriju da pokuša ponuditi pouzdane, robusne, pristupačne i automobile lake za održavanje. Profitna marža se svima uglavila u "lobanje" kao kakva kuga zbog čega su svi postali nezasiti. Zašto autoindustrija ne može ponovo stvoriti savremenog Spačeka, Bubu, Golf 2 ili Mercedes W123? Proizvodnja modernih automobila s retro efektom koji igraju na emociju kupaca može uspjeti samo parcijalno, tako da na sceni trebaju istinski šarmeri i pokretači masovne proizvodnje.
Autoindustrija gubi svoje industrijske kapacitete, ne zbog toga koliko automobila može proizvesti, što u današnje vrijeme dijeljenja tehnike i brzine razvoja kloniranih modela uopšte nije upitno, već je to ključni element koji je izbačen iz formule uspjeha. Zato je problem omasoviti nove automobile kao nekad. Komplikovana i preskupa tehnologija ne omogućava povećanje industrijskih kapaciteta i ne dovlači kupce u salone, jer tamo nema pristupačnih, jednostavnih, dobro upravljivih i jeftino održavanih automobila kao nekad.
Nisu svi ludi za tabletima, radarima, 21-inčnim točkovima itd. To više niko ne naglašava kod današnjih automobila, osim možda Dacia. I onda, kad nema potražnje, nema ni neophodnih industrijskih kapaciteta. Proizvođači se guše, prijete smanjenjem plata, otpuštanjem, pauziranjem proizvodnje, pa i zatvranjem fabrika što zadnjih mjeseci postaje sve češći scenarij u Evropi.
Autoindustrija treba novog Henry Forda
Neki ljudi vjeruju da je Henry Ford osmislio proizvodnu liniju zato što je bio pionir masovne proizvodnje. To čak čak nije ni istina. Ovu metodu prije Forda je koristio Oldsmobil s Modelom R, poznatijim kao Curved Dash. Ovaj automobil je predstavljen 1901. godine, ali njegov potencijal nije iskorišten u pravom smjeru, pa njegova popularnost nije bila ni blizu onoj koju je doživio Ford Model T, sedam godina kasnije. Dok je Model R prodat u manje od 20.000 jedinica, Ford Model T je stigao do 15 miliona kupaca.
Oldsmobile se nije nametnuo kupcima, dok je Ford isticao robusnost Modela T za loše ceste u SAD u to vrijeme, pristupačnost pri kupovini i jeftino održavanje. Bio je to prodajni hit, što je zahtijevalo više tvornica za njegovu proizvodnju. Drugim riječima, industrijski kapacitet nastao je kao posljedica potražnje za modelom T.
Nije industrijski kapacitet ono što je učinilo Model T poželjnim za toliko kupaca, čak i ako ga je na kraju učinilo pristupačnijim, jer je Henry Ford uštede u proizvodnji prenosio na svoje kupce. Njegova proizvodna metoda nije bila srž njegovog uspjeha, već samo jedan od korisnih alata koji su pomogli iskoristiti potencijal enormne potražnje. To je nešto na što je automobilska industrija u današnje vrijeme izgleda zaboravila.
