Lancia Prisma: Limuzina na bazi Delte bez turbo motora, ali s pogonom na sve točkove
Trovolumenske limuzine u današnje vrijeme definitivno nisu poželjne, ali u osamdesetim su bile pravi hit. Kada je Lancia krenula u razvoj Prisme, mnogi dušebrižnici su se pitali može li nekoliko dodatnih desetina centimetara lima promijeniti imidž automobila (Delte).
U slučaju Lancie Prisme, dodavanje "gepeka" na popularnu Deltu se pokazalo kao pravi pogodak, upravo zbog bliske veze ova dva modela, koja su dijelila stubove, vrata, haubu, blatobran, krov i vjetrobran. Ovaj elegantni sedan je odmah pokupio simpatije i osvojio je značajan dio javnosti.
Koliko god se brojka od 380.000 proizvedenih jedinica iz današnjeg ugla smatrala skromnom, u slučaju Lancije i Prisme, ovo se zapravo smatra jednim od većih uspjeha brenda, pogotovo što je ovaj model bio neophodni most između manje cijenjene Beta Trevi i modernije Dedre.
Stil povjeren peru Giorgetta Giugiara
Lancia Prisma je predstavljena u decembru 1982. godine, dobre četiri godine nakon već usidrene Delte, što je pomoglo da se osigura da ne bude samo derivat sa dodatim prtljažnikom, kao što se ponekad dešavalo kod dva takva slična modela.
Neke hronike tvrde da je ovaj model definitivno potopio model Beta Trevi, koji je bio preskup, a Lancia je sa Prismom uspjela bolje interpretirati sedan, koji je od starta bio više cijenjen. Realnost je da je Prisma dizajnirana upravo da zamijeni Trevi, čiji nastup je bio suviše slab, budući da je Lancia ukupno proizvela samo 40.600 jedinica između 1980. i 1984. godine.
Upravo da bi se izbjeglo ponavljanje ovog neuspjeha, više pažnje je posvećeno definisanju stila. Zadatak transformacije Delte u limuzinu dobio je njen izvorni dizajner Giorgetto Giugiaro, koji je na automobilu radio između 1979. i 1980. godine. On je, ne dotičući se volumena, minimalno preuredio linije u odnosu na kompaktnu Deltu. Giugiaro je dizajnirao "rep" igrajući se geometrijom aerodinamičnih rubova, ali istovremeno se trudio da bude blago viši od linije haube, što je garantiralo izdašan prostor za teret bez uticaja na osnovnu liniju Delte.
Dugačka 4,18 metara (samo 30 cm više od Delte) i sa istim međuosovinskim rastojanjem od 2,48 metara, Prisma je imala prtljažnik od preko 400 litara i prilično udobnu unutrašnjost. Ova dva modela su se, između ostalog, razlikovala po sofisticiranoj instrument ploči i opremljenosti elektronskim uređajima kao što je softver, koji je informisao vozača o opštem stanju mehanike.
Prilikom lansiranja Prisme, kupce su dočekali Fiatovi redni četverocilindarski benzinci s karburatorom zapremine od 1.3 i 1.5 litara s jednim bregastim vratilom i sa izlaznom snagom od 78 i 85 KS. Živahnija je bila verzija 1.6 twin-cam sa 105 KS naslijeđena od Bete, motor koji je bio baziran na Fiatovom bloku, ali modifikovan i proizveden od strane Lancije.
Tek 1984. godine odlučeno je da se u Prismu ugradi dizel motor. U početku je to bio obični 1.9-litarski dizelaš sa 65 KS, a zatim je 1985. godine, dizelaš ponuđen i u turbo verziji sa agilnijih 80 KS. Uz težinu koja je jedva doticalu tonu, Prisma je uspjela izvući zanimljive performanse iz svih motora, mada je vrhunac bio uvođenje 2.0-litarskog motora i integralnog pogona.
Blagi redizajn i pogon na sve točkove
Dok je Delta iskoristila slavu svojih pobjeda u reliju kako bi se etablirala kao kompaktni sportski automobil, Prisma je uvijek bila u njenoj sjeni ostajući vezana za imidž porodičnog automobila, takođe pogodnog za reprezentaciju i zabavu u vožnji kada je to bilo potrebno. Iz tog razloga Prisma nije dijelila sve izvedbene varijante svoje manje i svjetski poznate sestre, čak i ako je 1986. godine, povodom lansiranja redizajna, u cjenovnik uvedena famozna 4WD verzija.
S redizajnom je ustvari došlo do revizije asortimana, budući da je 1.5-litarski benzinac zbog eko normi i katalizatora "pao" na 80 KS, dok je snaga 1.6-litarske verzije reducirana na 100 KS. Međutim, pridružila im se naprednija 1.6 verzija sa elektronskim ubrizgavanjem koja je za ono vrijeme nudila više nego pristojnih 109 konja snage i bolje performanse od BMW-a 316i. Prisma je ujedno bila jako upravljiv auto u osamdesetim zbog nezavisnog vješanja i disk kočnica na obje osovine, što je bilo nedostižno za konkurenciju.
Ipak, integracija s Deltinim pogonom na sve točkove je zasjenila sve manje motore. Naime, Prisma 4WD je bila opremljena Theminim 2.0 atmosferskim benzincem od 115 KS, uparenim sa 4WD pogonom na sva četiri točka s viskoznim kvačilom iz Delte HF.
Auto je dostizao 185 km/h, otprilike istu brzinu kao i jači 1.6 benzinac, ali je na ubrzanju do 100 km/h jedini išao ispod 11 sekundi. Također, Prisma 4WD predstavlja maksimalan sportski izraz modela, koji nikada nije imao turbo motore, osim jedinstvenog primjerka proizvedenog za advokata Giannija Agnelija s motorom od 200 KS i mjenjačem preuzetim iz Delte Integrale.
Prisma 4WD je danas najtraženija izvedba ovog modela na tržištu klasičnih i kolekcionarskih automobila. Zanimljivo, cijene nisu uopšte previsoke, kao što je slučaj s Deltom Integrale, koja lako dostiže vrijednost od 30.000 eura. Zato su oni manji kolekcionari uvijek zainteresovani za dobro očuvanu Prismu s pogonom na sve točkove. Bezvremenska elegancija i neodoljiva mehanika karakteristična sa automobile iz osamdesetih jednostavno nemaju alternativu po više nego simboličnim cijenama za jedan kolekcionarski auto.
