Zastava 750: Legendarni Fićo bio je presudan model za široku motorizaciju bivše države
Sjećam se kao da je jučer bilo, kada je državni dnevnik u jesen 1985. godine u popularnom terminu od pola 8 emitovao prilog iz Kragujevca o proizvodnji posljednjeg Fiće. Nisam previše mario, jer je naš crveni Fićo 750 s galerijom na krovu stajao parkiran u garaži, pa mi nije toliko teško palo što se više neće proizvoditi.
Za novu Zastavu 750 trebalo je izdvojiti skoro 50 prosječnih tadašnjih plata, što je većini bilo nedostižno, ali otac je kupio polovnog Fiću iz 1979. godine i bio sretan što su se od svega morali "raditi" samo pragovi koje je korozija bila dobro "načela".
Unutrašnji elementi bili su očuvani i relativno "zdravi", a otac je govorio da ga je prethodni vlasnik, koji je s tim Fićom bio prešao oko 55.000 kilometara, redovno održavao i bio pedantan korisnik, jer nam je dao i dva ključa, set novih platina, razvodnik paljenja, paket svjećica i dvije rezervne prirubnice. U suštini, sve dijelovi koji su bili mana na malenoj Zastavi.
"Sve je to potrošni materijal i treba uvijek imati u rezervi", komentarisao bi stari.
Rezervoar i rezervni točak naprijed, klapna za grijanje odzada
Karoserija duga skoro 3,3 metara skrivala je minijaturne 12-colne točkove ispod kojih su se nalazile najobičnije doboš kočnice s paknama. Na zadnje sjedište bi se ulazilo podižući prema naprijed kompletna prednja minijaturna sjedišta bez naslona za glavu, benzin se sipao u maleni tank koji se nalazio ispod prednje "haube", a tamo se nalazio i rezervni točak. Zbog motora postavljenog odzada klapna toplog zraka s metalnom ručicom se nalazila ispod zadnjeg sjedišta, koju bi otac s malo napora morao fizički povući da "upali" zimi grijanje u autu.
Iako je pogon bio izveden na zadnje točkove, Fićo bi rijetko kad zaglibio, jer je bio izuzetno lagan. Kad bi snijeg bio prepreka postavljali bi se lanci, a u sarajevskim mahalama zimi bi se posipao lug. Sa snijegom su se mnogo teže od Fiće borili Tristaći i Pezejci, kojima su se stavljale vreće s raznim teretom ili su čak putnici znali izaći iz vozila i uskočiti u gepek kako bi opteretili zadnju pogonsku osovinu.
Jedna od zanimljivosti koju pamtim vezana je za često pregrijavanje malenog motora. Tako sam s Fićom prvi put u životu saznao da auto može "prokuhati", a vozači su muku mučili držeći podignuti zadnji prorezani poklopac motora, a nerijetko se vozio i kanister s vodom.
Jednostavno održavanje po sistemu sam svoj majstor
Problemi su nastajali i sa začepljenim karburatorom koji bi se sa "ustima" propuhao, a poslije zamjene dihtunga na glavi motora bilo je obavezno naštimati zazor između ventila i klackalica. Kada bi problem bilo paljenje zbog dotrajalih svijećica koje nisu bacale adekvatnu iskru, u nedostatku istih na postojećim bi se sitnim šmirgl papirom brusile elektrode koje bi produžile vijek trajanja još neko vrijeme.
Međutim, mehanika je bila jako jednostavna, te uz par ključeva i malo prakse sve je bilo lako. Vozač je mogao dosta toga obaviti sam, a ja za uspomenu još uvijek posjedujem cjevasti ključ za svjećice koji mi je otac poklonio kao suvenir nakon što je našeg crvenog Fiću pogodila granata početkom rata.
Bez obzira na mušice i jeftine kvarove, Fićo je bio ekonomičan automobil za posjedovanje. Tako je postao simbol jugoslovenske autoindustrije i mnogim prosječno stojećim kućanstvima dostižan četverotočkaš, jer je važio za pristupačni model koji je motorizovao poslijeratnu Jugoslaviju zahvaljujući saradnji s Fiatom. Mnogi su naučili voziti na njemu, a pored auto-škola nerijetko se mogao vidjeti kao službeno vozilo u ulozi milicije, poštanskog vozila, hitne službe, vatrogasaca i servisnih vozila službi pomoći na cesti.
Od oktobra 1955. do novembra 1985. godine proizvedeno je 923.487 primjeraka. Popularnost mu je opala dolaskom savremenijih modela Zastava 101 i Yugo. Danas je popularni Fićo poželjan kolecionarski automobil koji se s vremena na vrijeme ukaže na priredbama i skupovima ljubitelja i kolekcionara.
U Fiću stalo 26 travničkih srednjoškolaca
Jugoslovenska revija "Start" organizovala je 1969. godine nagradno takmičenje pod nazivom "Ko će više u Fiću" u kojem su učestvovali maturanti velikog broja srednjih škola iz bivše Jugoslavije. Pobjedu su odnijeli maturanti IV-1 razreda Učiteljske škole u Travniku, a njih čak 26 se uspjelo ugurati u patuljastu Zastavu. Priča dalje kaže da su pobjednici dobili zaista Fiću, kojeg su prodali i tim novcem finansirali matursko putovanje.
