Legenda kaže da je sultan tražio poslasticu kasno navečer, ali sve što su kuhari iz palate imali pri ruci bila je piletina. Bili su kreativni, on je jelo odobrio i životi su im pošteđeni.
Piletina u ovom jelu se ne može otkriti, kuhana je dok se ne raspadne i napravi sredstvo za zgušnjavanje. Možda zvuči čudno, ali ova praksa se također koristila u Evropi tokom srednjeg vijeka i rodila je rane verzije blancmangea, koji danas možete pronaći u verziji s želatinom.
Piletina je nevidljiva, kuhana dok se ne razdvoji na fina vlakna i istučena prije nego što se pomiješa sa svježim mlijekom i šećerom.
Uz priču o sultanu, može se pronaći i verzija gdje se za puding od piletine kaže da je nastao 1935. godine kada je čovjek po imenu Hacı Hüseyin Topbaş odlučio otvoriti restoran koji nudi dnevni obrok od tri jela.
U to vrijeme nije bilo mnogo restorana, a ni u trgovinama nije bilo puno izbora. Topbaş je želio da napravi primamljiv meni po cijeni koju ljudi mogu priuštiti, te je odabrao piletinu kao bazu za sva tri jela.
Uzevši u obzir da je morao iskoristiti piletinu, značilo je da je morao predstaviti nešto uzbudljivo i novo.
