Agresija na BiH iz ugla američkog reportera: Prestao sam izvještavati jer nisam mogao pisati ko laže
Gospodine Maass, zadnji put ste bili u Sarajevu 1999. godine. Kako sada vidite Bosnu i Sarajevo? Koji je Vaš dojam?
Posljednji put sam bio ovdje 1998. godine, i očekivao sam da će se mnogo toga promijeniti - nove zgrade, modernizacija i sve ono što često prati oporavak nakon rata. Međutim, Sarajevo mi i dalje izgleda vrlo poznato. Grad je, na neki način, sačuvao svoju dušu iz ratnih dana. Ekonomski uslovi su pretpostavljam ovdje teški, i to možda objašnjava odsustvo modernih, sjajnih staklenih zgrada koje sam očekivao. Iako nisam poznavao prijeratno Sarajevo, osjećam da je ovaj grad zadržao mnogo toga od svoje prošlosti. Vraćanje ovdje donosi osjećaj nostalgije i poštovanja prema ljudima koji nastavljaju živjeti svoje živote unatoč svim poteškoćama. Hodajući ulicama, osjetio sam snagu duha ovog mjesta. Pio sam kafu na Grbavici, u Lukavici sada je to normalna stvar, a tada je bila nezamisliva.
Kada ste izvještavali o ratu u Bosni, kako je to utjecalo na Vas lično? Kaže da je teško biti potpuno neutralan u izvještavanju o ratu. Kako je to oblikovalo vaš novinarski pristup i kako biste to usporedili s izvještavanjem o drugim ratovima?
Kada sam počeo izvještavati o ratu u Bosni, američko novinarstvo naglašavalo je potrebu za neutralnošću i objektivnošću. Trebali ste samo prenositi što vidite i što ljudi govore, bez zauzimanja strana. Na papiru, to zvuči vrlo mudro, ali u stvarnosti, niko nije potpuno objektivan. Svako od nas ima svoje ideje, pozadinu i emocionalna stanja koja utječu na način na koji percipiramo svijet. Ideja da novinar može biti potpuno neutralan mi se činila čudnom, pogotovo kada su u pitanju ovako ekstremne situacije.
Niko nema božanske moći da bude mudar i ravnodušan. Stoga mi je ideja da budem objektivan bila čudna. Tokom rata, pravilo da se citiraju obje strane i puste čitatelji da odluče često nije bilo dovoljno. Na primjer, kada bi Radovan Karadžić tvrdio da je bosanska vojska granatirala samu sebe, a bosanska vojska tvrdila da su granatu ispalili Srbi, bilo je frustrirajuće ne moći jasno reći ko laže. Pravila su nalagala ravnotežu, ali u situacijama gdje su činjenice bile toliko iskrivljene, to nije funkcioniralo. To me frustriralo i bio je jedan od razloga zašto sam odlučio prestati izvještavati o ratu. Želio sam biti u stanju jasno izraziti svoja osjećanja i misli, što sam mogao kroz pisanje knjige. Knjiga mi je omogućila da budem autentičan, da prenesem istinu onako kako sam je vidio i osjetio.
I nisam se morao pretvarati da sam niko. Kad pročitate novinsku priču, vrlo često, kao da ju je napisala mašina, a ja više nisam želio biti mašina. I tako me jednostavno naučilo da neka od pravila i principa američkog novinarstva sadrže kobne pogreške u sebi.
I to mi je omogućilo da vidim kako biti drugačiji i bolji novinar. I također, znate, mogao sam postati pisac, jer je to završilo pisanjem knjige koja je imala ovaj zaista izvanredan put. I zaista sam zahvan na tome.
Šta je bilo najteže iskustvo koje ste doživjeli dok ste izvještavali iz Bosne i Hercegovine?
Teško je izdvojiti jedno iskustvo jer su mnoga bila izuzetno teška. Posjeta logorima smrti u Omarskoj i Trnopolju, gdje sam susreo zatvorenike koji su znali da će uskoro biti ubijeni, bila su jedna od najstrašnijih iskustava. Gledanje njihovog stanja, straha i spoznaje da će vrlo brzo umrijeti bilo je neopisivo teško. Biti svjedokom takvih scena mijenja vas zauvijek.
Međutim, neka iskustva ostavila su dublji emocionalni trag. Sjećam se para arhitekata koji su radili na procjeni štete od bombardiranja na koševskoj bolnici. Jednog dana, bomba je pala i ubila suprugu. Kasnije tog dana, posjetio sam njihov obiteljski stan, upoznao oca i kćerku. Bilo je nevjerojatno vidjeti kako su me, usprkos svojoj strašnoj tragediji, primili s takvom toplinom i dostojanstvom. Otac me čak odveo do njenog groba, gdje smo stajali u tišini dok je padao snijeg. Takvi trenuci pokazuju nevjerojatnu snagu ljudskog duha, čak i u najtežim okolnostima.
Još jedno značajno sjećanje vezano je za trenutak kada je Butros Butros Gali, tadašnji glavni sekretar UN-a, posjetio Sarajevo 1992. godine. Usred strašne zime opsade, održao je konferenciju za novinare. Sjećam se jedne mlade djevojke koja je uspjela doći na tu konferenciju i postaviti mu pitanje: "Gospodine Gali, mi umiremo. Koliko nas još treba umrijeti prije nego što poduzmete nešto? Je li to još 10.000? Ili 20.000? Samo nam dajte broj." Taj trenutak, ta hrabrost i očaj u njenom pitanju, bili su nevjerojatno potresni i ostali su mi urezani u pamćenje.
Događaji poput tih su oblikovali moje shvaćanje rata.
Čitao sam vašu kolumnu u Washington Postu o Palestini i Gazi. Čini se da se historija ponavlja unatoč svim naporima da se spriječe takvi sukobi. Kako to komentirate? Hoće li svijet uvijek biti takav, pun sukoba i tragedija?
Nažalost, svijet je takav da se konflikti i tragedije ponavljaju. Bilo je nevjerojatno naivno misliti da takve stvari ne bi mogle dogoditi u Evropi, ali događaju se. Imate taj pomalo rasistički pogled koji kaže "ma ne Evropljani to ne mogu učiniti", a mogu i ranije su to činili, ne samo Evropljani nego svi ljudi. Genocidi i ratni zločini će se vjerojatno nastaviti događati, no to ne znači da se trebamo prestati boriti protiv njih. Izvještavanje, podizanje svijesti i protesti mogu imati učinak, možda spriječiti jedan genocid ili smanjiti broj ratnih zločina. Vjerujem da je svaki napor da se ovi događaji zaustave vrijedan, čak i ako ne možemo potpuno eliminirati zlo. Svijest i aktivacija, borba protiv nepravde, mogu smanjiti učestalost takvih događaja. Ako ne zaustavite rat to ne znači da niste uspjeli, sve ima svoj učinak, pa recimo hrabrost ljudi u Sarajevu i drugim dijelovima Bosne. Koliko god bilo strašno ono što se dogodilo moglo je biti još gore.
Kako novinarstvo može pomoći u ovim situacijama? Može li imati stvaran utjecaj?
Novinarstvo igra ključnu ulogu u podizanju svijesti i informiranju javnosti. Ono što danas vidimo na društvenim mrežama često dolazi od novinara koji riskiraju svoje živote da bi nam donijeli istinu. Informacije su sada brže i vizualnije, što pomaže u postizanju veće svijesti i utjecaja. Novinari moraju prilagoditi svoje metode kako bi bili relevantni u ovom novom okruženju, ali osnovna misija ostaje ista - prenijeti istinu i osvijestiti ljude o nepravdi i patnjama u svijetu. Danas se informacije prenose brzo i često vizualno, što može imati snažniji utjecaj. Novinari sada često postaju i snimatelji, koristeći fotografije i videozapise kako bi prenijeli stvarnost sukoba. To je u redu, jer su ti vizualni materijali često ključni za pokretanje globalne reakcije i pomoći.
Kako biste komentirali trenutnu situaciju u svijetu u pogledu novinarstva i medija?
U Palestini, u Gazi je 200 novinara ubijeno. Postoji mnogo informacija koje su do nas došle od tih novinara preko društvenih mreža i to je uredu, ne mora sve do nas doći kroz "normalne kanale". Meni je uredu da novinar saopći šta je pronašao na TikToku-u, informacije su sada trenutne, puno su vizualnije i sada novinski članak može imati odjek ali moraš ipak imate i neki vizual. Pa tako novinari postaju i snimatelji u isto vrijeme.
Peter Maass je novinar i pisac iz Sjedinjenih Američkih Država. Maass je izvještavao 1992. i 1993. iz različitih gradova u Bosni i Hercegovini, nakon čega je 1996. objavio knjigu o ratu i svom iskustvu "Ljubi bližnjeg svog: priča o ratu". Knjiga je na bosanski jezik prevedena 1998. godine a ove godine je dobila i novo reizdanje koje je predstavio upravo Maass na festivalu Bookstan koji je nedavno održan u Sarajevu.
Salaha razočarali čelnici Liverpoola pa napravio potez kojeg nije pet godina
Hana Hadžiavdagić: Onima koji imaju "rezervne" države želim da barem poštuju zemlju u kojoj žive
