Sud u Haagu: Radovan Karadžić je direktno odgovoran za genocid u Srebrenici

Vijeće je zaključilo da je nakon osvajanja Srebrenice nastao plan da se uništi populacija bosanskih muslimana.

Svjedočenje Momira Nikolića da je čuo Vujadina Popovića kako govori da “balije” treba ubiti, Vijeće je ocijenilo vjerodostojnim.

Pretresno vijeće se uvjerilo da su se ubistva u Srebrenici dogodila planski. Vijeće je uvjereno da je postojao plan da se svi vojno sposobni muškarci u Srebrenici trebaju pobiti. Sve te operacije na terenu su nadgledali oficiri vojske RS-a, koji su bili u sastavu Zvorničke i Bratunačke brigade.

"U danima nakon operacije ubistava, pripadnici srpskih snaga su u pojedinačnim operacijama ubijali zarobljene Bošnjake", rekao Kwon i dodao da dokazi govore da je najmanje preko pet hiljada ljudi ubijeno.

Vijeće konstatuje da nikakva ubistva ne bi bila moguća bez odobrenja Karadžića.

Snage bosanskih Srba su energično progonile kolonu bosanskih muslimana koji su bježali nakon pada Srebrenice.

Vijeće je uvjereno da je plan da se bosanski muslimani ubiju postojao prije trećeg sastanka u motelu Fontana, a početak plana smatra se ubijanje muškaraca u Kravicama.

Karadžić je dobijao informacije o tome šta se dešava u Srebrenici u julu 1995. godine

Pretresno vijeće stoga smatra da sve to pokazuje jasnu namjeru da se svi muškarci u Srebrenici pobiju, te je jedini razuman zaključak da su snage bosanskih Srba imale za cilj da unište muslimansko stanovništvo.

Vijeće utvrđuje da su Karadžić i Mladić osmislili plan da se muslimani trajno i prisilno uklone iz Srebrenice. Ustanovljeno je da je Karadžić dobijao informacije o tome šta se dešava u Srebrenici u julu 1995. godine.

Vijeće je zaključilo da je Karadžić jedini imao moć da spriječi masovna ubistva u Srebrenici.

Optuženi je dobijao redovne pismene izvještaje uključujući borbene izvještaje iz kojih se vide akcije VRS-a.

Oko 20 sati 13. jula razgovaralo se o sudbini zarobljenih Srebreničana. Vijeće podsjeća da su Beara i Deronjić raspravljali gdje zatočenike treba pobiti. Iz toga je jasno da je bila donijeta odluka da se oni trebaju pobiti a Deronjić se pozvao na autoritet Karadžića kada je uvjeravao Bearu da se egzekucije trebaju izvršiti.

Vijeće je uvjereno da je Karadžić znao za zatočene muslimane u okolini Srebrenice. Iako je imao ažurirana saznanja o svemu što se dešava na terenu nije intervenisao kakobi spriječio ubijanje. Optuženi je naredio da se zarobljenici prebace u Zvornik.

Vijeće smatra da se Karadžić ipak ne može smatrati krivim za ubistva prije 13. jula 1995. godine.

Neposredno nakon pada Srebrenice tužilaštvo Tribunala u Haagu podiglo je optužnicu protiv Radovana Karadžića zbog genocida u tom gradu, koji je bio zaštićena zona Ujedinjenih nacija.

U konačnoj operativnoj optužnici protiv Karadžića, koja je objedinjena u oktobru 2009. godine tačka 2. optužnice odnosi se na genocid u Srebrenici. Karadžić se tereti da je počevši od dana koji su neposredno prethodili 11. julu 1995., pa sve do 1. novembra 1995. godine učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu eliminisanja bosanskih Muslimana u Srebrenici, i to ubijanjem muškaraca i dječaka, kao i prisilnim odvođenjem žena, djece i jednog dijela starijih muškaraca iz tog područja.

Karadžić je između ostalog odgovoran za komandnu odgovornost zbog ubijanja više od 7,000 muškaraca i dječaka bosanskih Muslimana iz Srebrenice putem organizovanih i situacionih pogubljenja, uključujući ubistvo više od 1.000 muškaraca u jednom velikom skladištu u selu Kravice i pogubljenje još 1.000 muškaraca bosanskih Muslimana pored škole u Orahovcu.

Sud u Haagu Radovanu Karadžiću izrekao je jedinstvenu prvostepenu kaznu zatvora u trajanju od 40 godina zatvora.