Kao veliki ljubitelj SF žanra i spektakla Blade Runner, od prijatelja sam nedavno posudio knjigu "Sanjaju li androidi električne ovce", djelo po kojem je nastao ovaj spektakularni film s Harrisonom Fordom u glavnoj ulozi detektiva - istrebljivača Ricka Deckarda.
Čitajući zanimljivi roman, zamislio sam da se slična paralela može povući između konvencionalnih i električnih automobila. Obične benzinske i dizel automobile sve vrijeme doživljavamo kao da imaju dušu, dok električne posmatramo kao sterilna prevozna sredstva prepuna savremenih "gadgeta", ali ograničenog vijeka trajanja (autonomije) ili drugim riječima - sofisticirane replikante.
Borba za opstanak SUS motora i put kroz trnje baterijskih vozila
Naviknuti na miris benzina i zvuk iz auspuha, mi Evropljani smo privrženi SUS motoru kao dojenče majci, jer podršku i pristupačnost za električne automobile još uvijek imamo s tipičnim maćehinskim odnosom. Automobili - replikanti u našem slučaju su još uvijek skupi, broj punionica je u deficitu, vrijeme punjenja je predugo, njihova autonomija je najčešće mizerna - pogotovo zimi, preteški su, zahtijevaju drugačije i skuplje gume (često različitih dimenzija sprijeda i odzada) koje, usput rečeno, ne traju ni približno dugo kao na običnim automobilima, servisa ima vrlo malo, gašenje njihovog požara može biti dramatično i tako unedogled.
Upravo je kratak životni vijek grupe replikanata, koje u samom filmu predvodi najbuntovniji među njima - Rutger Hauer, najveće breme s kojim se oni pokušavaju suočiti i prevazići taj nedostatak. Ne vidimo li da je njihova borba za produženjem života jednaka borbi proizvođača da poboljšaju i produže slabašnu autonomiju električnih automobila kao njihov najveći deficit.
Imaju li obični automobili zaista dušu?
Međutim, ni današnje automobile s konvencionalnim pogonom ne treba posmatrati zdravo za gotovo, naročito jer su se i oni odmakli od nekadašnjih standarda po kojima su imali dušu. Prije bi rekli da su klasični automobili današnjice ti koji izvlače dušu vlasniku, jer je zlatno vrijeme SUS motora prošlo.
U zadnjih 10 godina zakonodavac je s euro normom dobro zakomplikovao inžinjerima posao. Broj "satelita" oko SUS motora izjede dušu i sadržaj u novčanicima vlasnika. Nabavka i troškovi korištenja običnih automobila su postali poprilično visoki, a njihovo održavanje, uz niz "gremlina" koji se znaju često pojaviti dok je auto još u garanciji, samo dio kompleksnosti s kojom vozačima zagorčavaju život.
S druge strane, komplikovana pogonska tehnologija uključuje sve više asistenciju "struje", pa je danas sve teže naći obični benzinac ili klasični dizel. Istina, ima ih još dovoljno, ali obruč se iz godine u godinu sužava i primorani smo prihvatati hibride kao najbolje od oba svijeta, jer oni postaju neminovnost zbog zakona o ekologiji.
Da li smo prerano otpisali električne automobile?
Iako tehnologija električnih automobila još uvijek nije omasovljena, tj. nije razvijena niti prilagođena za široke narodne mase, kao što je slučaj sa automobilima sa SUS motorima, ne znači da to neće uskoro biti. Još uvijek je rano za to, jer su i automobili s motorima na unutrašnje sagorijevanje u začetku bili dostupni samo milionerima, a ne milionima korisnika kao danas.
Sve dok električni automobili ne budu pristupačniji, dok ne bude mnogo više punionica i dok autonomija ne bude bar 50 posto veća, sofisticirani automobilski replikanti ne pripadaju ovom svijetu baš kao što se u onom postapokaliptičnom svijetu filma ne osjećaju ugodno ni ograničeni organski roboti iz Tyrell korporacije.
Istovremeno, pitamo se, da li simbioza SUS motora i struje može biti prihvatljivo prelazno rješenje na način kojim se intrigantni segment filma bavi suživotom i ljubavnom temom u kojem čovjek i replikant-ica stupaju u vezu iz koje nastaje novi i "hibridni" oblik života. To je ujedno lajtmotiv koji prati drugi dio ovog blockbustera, otprilike kao slika prodaje novih automobila u Evropi koju od septembra po prvi put neizbježno predvode upravo hibridi kao pristupačan kompromis između klasičnog SUS i potpuno električnog automobila.
