VOZILI SMO / SEAT Ateca Xcellence 2.0 TDI 4Drive: Iz Barcelone u Sarajevo... bez žurbe
Svaka priča koja uključuje daleke destinacije uvijek počinje ili završava s avionima. Tako je bilo i u ovom slučaju. U kompanijama Porsche Sarajevo i SEAT odlučili su da jedna nova novcata Ateca treba ići iz Barcelone u Sarajevo, pa nam je ponuđeno da po nju odemo "zrakom" i onda je na točkovima dovezemo u privremeno sarajevsko boravište.
U Španiju smo iz Sarajeva otišli jutarnjim avionom Turkish Airlinesa, sa predviđenim slijetanjem u Istanbulu iz kojeg ćemo drugim avionom nastaviti prema Barceloni. Usput smo, onako sami za sebe, konstatovali da je ogromni istanbulski aerodrom Mustafa Kemal Atatürk, nakon nedavnih nemilih (bombaških) događaja, sada vjerovatno najsigurniji aerodrom na svijetu, a serijal "Air Crash Investigations" ionako ne gledam već duže vrijeme. Jednog od nas dvojice više je zabrinula informacija da u prostorima najvećeg turskog aerodroma nema mjesta za uživaoce nikotina, čime stara izreka "puši k'o Turčin" tamo apsolutno nema nikakvog smisla.
I dok smo, čekajući na svoj red za slijetanje, neko vrijeme na maloj visini kružili iznad Istanbula, ostali smo fascinirani veličinom grada čije se širenje, kako tvrde bolji poznavaoci tamošnjih prilika, munjevito nastavlja iz dana u dan. Tog jutra malo je ljudi na ovom planetu znalo da dio (barem su tako kasnije izvještavali s terena) turske vojske priprema vojni udar koji će Istanbul i pojedine druge turske gradove pretvoriti u poprište žestokih sukoba između vojske, policije i civilnog stanovništva koji su za samo nekoliko sati, prema posljednjim procjenama, ugasili više od 280 ljudskih života. Mi smo veličanstveni Istanbul ostavili iza sebe nekoliko dana prije spomenutih događaja.
Nakon nešto manje od četiri sata leta stigli smo u sunčanu Barcelonu. Bijela Ateca sa tek pedesetak pređenih kilometara čekala nas je u podzemnoj garaži aerodroma El Prat. Prije objašnjavanja začuđenoj španskoj policajki na kontroli pasoša da nemam povratnu avionsku kartu jer ću se kući vratiti automobilom, preuzimanja izvrsno opremljene Atece i odlaska u hotel, zamolili smo veselog gospodina Sebastiena iz SEAT-a da nam pokaže neka od prepoznatljivih mjesta koja su simboli katalonske ljepotice. Među njima se svakako ponajviše ističe čuvena nedovršena bazilika Sagrada Familia koja bi trebala biti dovršena do 2026. godine, na stotu godišnjicu od smrti legendarnog katalonskog arhitekte Antonija Gaudija, 144 godine od početka njene gradnje. S tornjem koji će biti visok 172 metra, Sagrada Familia postat će najviša crkva na svijetu.
Nakon odmora za oči i uši koji pruža ljetna noć u vjerovatno najpoznatijoj ulici Barcelone (La Rambla) u kojoj počinje da vrvi tek iza 23 sata, uz poneku kriglu domaćeg piva Estrella Damm, došlo je vrijeme da se krene na spavanje. Sedam-osam sati kasnije Ateca će krenuti prema Sarajevu. "Pa ovo je daleko i avionom!", našalili smo se kolega novinar Alden Hadžagić i moja malenkost idući narednog jutra prema podzemnoj garaži. "Super je ova dvobojna kombinacija alkantare i tkanine na sjedištima", neko spomenu.
S niskim jutarnjim suncem koje bespoštedno udara ravno u oči krenuli smo širokim avenijama Barcelone ravno prema istoku tražeći izlaz na autocestu koja će nas povesti prema francuskoj granici. Odlično izolovana, opremljena i motorizovana Ateca već na prvim kilometrima kvalitetne španske autoceste pokazala nam je da će biti ugodan "kompanjon". Sve do kraja, nije nas razočarala. A do kraja smo u tom trenutku imali više od 2.200 kilometara.
Uz pomalo napornu činjenicu da smo se kroz južnu Francusku prečesto zaustavljali zbog plaćanja cestarine (u Italiji su dokazali da može i drugačije), nismo silazili s vrele autoceste da obiđemo gradove Perpignan, Montpellier i Marseille. Međutim, kada nam se na putokazima ukazao natpis "Côte d'Azur", znali smo da dolazi vrijeme nešto dužih pauza u odnosu na one kratke (nikotinske) koje smo pravili na dionici od Barcelone do iza Marseillea.
Prvo napuštanje autoceste prouzrokovala je tabla na kojoj je pisalo Cannes. Pored najprestižnijeg filmskog festivala, Cannes je (barem se nama tako učinilo) mnogo poznatiji po čuvenom bulevaru De la Croisette koji je "ukrašen" ekskluzivnim vilama, hotelima i buticima. Najluksuzniji među hotelima bez sumnje je hotel Carlton koji mnogi smatraju simbolom Cannesa koji je, također, poznat po predivnim pješčanim plažama. Naravno da u jednom od najglamuroznijih gradova svijeta ne nedostaje rijetkih i skupih automobila koji se, izgleda, na ulicama mogu vidjeti samo na potezu od Cannesa do Monte Carla.
Mnogo veća i naseljenija od Cannesa je Nica. I ona ima svoj glamurozni bulevar (Promenade des Anglais) koji se proteže pet kilometara pored mora i duž kojeg su također poredani ekskluzivni hoteli, restorani i vile. Nažalost, dan nakon što smo Nicu ostavili iza sebe, saznali smo užasnu vijest. Francuz tuniškog porijekla vozeći kamion na spomenutom je bulevaru namjerno usmrtio 84 nevine osobe među kojima je bilo i djece. Ima li kraja ludilu!?
Zbog priličnog gubitka vremena za ulazak i izlazak u gradove na Azurnoj obali (u jeku turističke sezone) preskočili smo Saint-Tropez, kasnije i San Remo, ali nije bilo opcije da preskočimo Monte Carlo. Bili smo prije 18 godina na ulicama neslužbenog glavnog grada Kneževine Monaco na kojima se vozi jedinstvena trka Formule 1. Prošli smo sve te ulice opet, "udišući" sav taj luksuz koji se vidi gdje god da pogledate. Onda smo se, približavajući se čuvenom zavoju Fairmont, iznova sjetili izjave brazilskog vozača Formule 1 Nelsona Piqueta koji je na pitanje šta misli o trci u Monte Carlu rekao: "Voziti Formulu 1 tamo isto je kao voziti bicikl u dnevnom boravku". Izgubili smo mnogo vremena da se iz Monte Carla vratimo na autocestu, ali vrijedilo je provesti neko vrijeme u najglamuroznijem gradiću svijeta u kojem se, kažu, kvadratni metar životnog prostora plaća i do 100.000 eura.
I dok je dvolitarska turbodizelska Ateca sa 150 KS na 19-inčnim točkovima vrijedno "gutala" cestu, zauzvrat tražeći oko 6,6 litara nakon svakih 100 pređenih kilometara, došli smo do Genove, što je ujedno bila i najzanimljivija dionica mediteranske autoceste, jer su jednolične pravce zamijenili bezbrojni zavoji i tuneli probijeni kroz stjenovite planinske masive. Tu smo najbolje osjetili kvalitet ovjesa (i stabilizatora) prvog SEAT-ovog SUV-a. Dnevnog svjetla više nije bilo, pa smo Genovu sjetno ispratili s visokog atraktivnog mosta iznad grada i produžili do živopisnog talijanskog primorskog gradića La Spezia gdje su nam sjajni domaćini Adnan (Bosanac) i Tatjana (Makedonka) osigurali izvrstan apartman i topao doček.
Kako ne spomenuti da je Adnan u La Speziu iz Sarajeva stigao sa svojim starim Citroënom 2CV6 kojeg svi radije zovemo "Spaček". I dok je Ateca nakon polovine pređenog puta zasluženo odmarala na uzvisini iznad grada, gdje je bio naš apartman, mi smo se u Adnanovom bučnom i veselom "deux chevaux" (uz otvoren platneni krov i obavezno ljuljanje) po ko zna koji put uvjerili u svu genijalnost Pierre-Jules Boulangera koji je još 1936. godine u tajnosti pripremao projekat TPV (Toute Petite Voiture).
Naredni dan zaključili smo da vremena za šetanje (nažalost) više nemamo. S konstantnom pratnjom vrelog vjetra i temperaturom zraka oko 35 stepeni Celzijusa, uz kratke stanke, prešli smo dionicu La Spezia-Parma-Modena-Bologna-Ferrara-Padova-Venezia-Trieste. Došlo je vrijeme da se oprostimo s Italijom na čijim se autocestama, zbog široko rasprostranjenog sistema za nadzor brzine (Tutor), sada vozi mnogo sporije nego prije desetak godina.
Slovenija nas je (kao i uvijek) i dalje podsjećala da smo nekada bili jedna velika zemlja. Isto je i sa Hrvatskom. S određenim povećanjem prosječne brzine (na dosadnoj i pustoj dionici od Zagreba do Slavonskog Broda) podigla se i prosječna potrošnja goriva (oko 7,8 litara nakon 100 kilometara), ali sve skupa i dalje smatramo prilično povoljnim. Na kraju dugih autocesta čekala nas je Bosna i Hercegovina. Nismo ni prešli Savu na graničnom prelazu, a nebo je odlučilo da nas u matičnu državu isprati s prolomom oblaka.
Posljednjih dvjestotinjak kilometara do Sarajeva prošlo je u privikavanju na očajno lošu horizontalnu signalizaciju i saobraćaj iz suprotnog smjera. Smanjenju umora svakako su pomogla i efikasna LED svjetla. U Sarajevu smo bili nešto iza ponoći, a automobil je narednog jutra otišao da "pogleda" grad u koji je stigao iz daleke Španije. Na kraju smo se privremeno rastali ispred prodajnog salona SEAT-a, jer ćemo uskoro provjeriti kako se Ateca snalazi kada ispod točkova više nema asfalta. Iako i dalje mislimo da se šareni svijet najbolje može vidjeti i doživjeti sa sjedišta bicikla, razmišljali smo nakon svega kojim bi pravcem Atecu vratili u Španiju. Možda preko istoimenog sela s početka ove priče?
Nije baš sve crno: Zmajevi osigurali mjesto u trećem šeširu na žrijebu kvalifikacija za SP
